U datiranju glagoljskih spomenika polazište nisu egzaktni pokazatelji poput fizikalnih ili kemijskih analiza. Takve analize nikada nisu napravljene. Slavenska paleografija još od svojih prapočetaka u XIX.
stoljeću polazi od pretpostavke, možemo mirne duše reći – dogme, da je glagoljica nastala u drugom dijelu IX. stoljeća genijalnošću sv. Ćirila nadahnutog Duhom Svetim.
Svojedobno je prof. Vjekoslav Štefančić, direktor Staroslavenskog instituta, za Plominski natpis napisao „ne usuđujemo se spomenik datirati prije XI. stoljeća“. Nije naveo razlog, no elementarna matematika govori da mu je trebao vremenski odmak tijekom kojega bi se izum sv. Ćirila proširo od Preslava blizu Crnog mora pa sve do Istre, a u ono vrijeme za to su trebala stoljeća. Stoga su se svi glagoljski spomenici i dokumenti u Hrvatskoj naprosto MORALI datirati najranije u XI. stoljeće. Sve ostalo bilo je i ostalo neprihvatljivo „ćirilometodskim znanostima“.
Kako bi datirali glagoljske natpise u kamenu kad bi iz cijele priče o nastanku glagoljice isključili sv. Ćirila i krenuli od toga da je vrijeme nastanka glagoljice – nepoznato?
Prva posljedica tog „crvenog kartona“ je uklanjanje donje granice datiranja na IX. stoljeće, odnosno u slučaju hrvatskih glagoljskih spomenika na XI. stoljeće.
Paleografi su uglavnom složni u procjeni da su Plominski natpis, Valunska ploča i Krčki natpis „najraniji hrvatski glagoljski spomenici“.
U članku o Plominskom glagoljskom natpisu uz ilirskog boga Silvana iznio sam argumente koji bi taj spomenik datirali u kasnu antiku, dakle u IV. ili V. stoljeće pa ću sada iznijeti argumente koji bi Valunsku ploču također datirali u antiku, čak i nešto ranije.
Vrlo opširan tekst o Valunskoj ploči nalazi se u knjizi „Glagoljski natpisi“ Branka Fučića i, koliko je meni poznato, to je jedina obrada Valunske ploče. Uostalom, tko bi doveo u pitanje prosudbe „barba Branka“?
Valunska ploča je izvorno bila nadgrobni spomenik. Imena koja su prema Fučićevoj knjizi zapisana na Valunskoj ploči: Teha, Bratoha i Juna više se nikad i nigdje ne spominju, tako da su vrlo autohtona. Usput, do ovih imena došlo se uspoređivanjem glagoljskoj i latiničnog zapisa jer je ovo rijedak spomenik koji sadrži oba pisma. S obzirom na to da ova imena ne nalazimo ni među slavenskim ni među latinskim imenima ostaje nam jedina mogućnost smatrati ih autohtonim odnosno – ilirskim, možda histarskim.
Valunska ploča bila je prvotno ugrađena u trijem crkve sv. Marka u selu Bućevo kod Valuna, tako da je bila na istaknutom mjestu gdje je svi mogu vidjeti, baš kao i reljef u Plominu. Tek je kasnije je premještena u crkvu sv. Marije u Valunu, pa se po tome naziva Valunskom. Crkvu sv. Marka u Bućevu datira se najkasnije u XI. stoljeće, a Valunska ploča je na njoj imala svoju sekundarnu poziciju.
Pretpostavimo da je ploča ugrađena u vrijeme nastanka crkve – dakle u X. ili najkasnije u XI. stoljeću i da je uzeta s grobnog mjesta. Oskrvnuće nadgrobnog spomenika sigurno se nije dogodilo dok je još bilo živih potomaka troje u tom grobu ukopanih pokojnika, a vrlo vjerojatno ni dok je postojalo sjećanje na njihovu porodicu. To za posljedicu ima da je natpis stariji barem stotinu godina od crkve – jer tada više nikome nije ništa predstavljao. Sad smo već u IX. stoljeću bolje rečeno, još uvijek ne znamo koliko ranije.
U Fučićevom tekstu se navodi da je na Cresu postojala tradicija pisanja karolinskom latinicom, a ona se koristila od VI. do XII. stoljeća.
Međutim, karolinsko pismo nije se koristilo u klesanju, odnosno Valunska ploča bila bi jedini spomenik klesan karolinskim pismom. Ako griješim – dajte mi neki primjer – rado ću povući ovu tvrdnju. Meni to ionako ne liči na karolinsku latinicu već tek kao nastojanje klesara da malo ukrasi početno slovo (T).
Vrlo slična slova, naravno iz ruke drugog klesara, našao sam na jednom od rijetkih sačuvanih ilirskih kamenih spomenika – iz Ruduše kod Sinja, danas pod zaštitom Muzeja Cetinske krajine u Sinju. Taj spomenik datiran je u prvo stoljeće poslije Krista i na njemu je ispisano ilirsko ime PAIO i još jedno koje počinje s CU no ploča je napukla pa je ostalo nejasno.
Slovo A na Ruduškom spomeniku je zrcaljeno u odnosu na A s Valunske ploče, a sva su slova na oba spomenika bez serifa karakterističnih za rimsko klesanje.
Stoga smatram da je Valunska ploča nastala od ruke nekog ilirskog klesara otprilike u vremenu između I. i V. stoljeća poslije Krista.
Evo, vidite što se događa kad uklonimo „vremensko sidro“ sv. Ćirila – dobivamo potpuno drugačiju sliku ne smo o nastanku i korištenju ovog pisma već i o vlastitoj autohtonosti na ozemlju drevnog Ilirka.