Trajče Stojanov: Smrt “Drang nach Osten” – smrt Europe!

Posljednju kolumnu, pomalo sugestivno, a još pretencioznije, naslovio sam “Operacija Barbarossa”, kako bih kroz taj ključni povijesni događaj sagledao sadašnju složenu sigurnosnu situaciju u Europi. (vidi poveznicu ovdje ili ispod teksta).

Time sam, naime, nekako implicitno najavio niz kolumni koje će se baviti aktualnom rusko-ukrajinskom krizom, kroz geopolitičku prizmu. U sljedećih nekoliko, nastavit ću analizirati aktualne događaje s aspekta različitih geopolitičkih teorijskih pristupa. Sasvim neočekivano, u središtu prethodne, prve analize, bila je teorija slavnog britanskog geografa, Sir Halforda Mackindera – Heartland, osmišljena u kontekstu dihotomije „sila mora“ i „sila kopna“. To je prva geopolitička teorija, i danas dominantna u anglosaksonskoj geopolitici ili Atlantskoj geopolitičkoj školi. Ostale geopolitičke ideje u anglosaksonskom svijetu (“kraj povijesti” i “sukob civilizacija”) mogu se, u većoj ili manjoj mjeri, promatrati samo kao svojevrsna “varijacija na temu” Mackinderovih razmišljanja.

U ovoj analizi bavit ću se idejama kontinentalne (europske) geopolitičke škole (uglavnom njemačke), a u nastavku, suvremenim američkim geopolitičkim idejama, a posljednjih nekoliko posvetit ću trima geopolitičkim idejama koje niču na ruskom tlu ( slavenofilstvo, zapadnjaštvo i euroazijanizam). Također je vrijedno napraviti autorsku ogradu na samom početku. Naime, s obzirom na uzavrelo stanje i imanentnu moralnu dimenziju svakog rata, ovakve “hladnokrvne” analize djeluju previše kabinetski i okrutno, ali vjerujte mi, one su upravo u glavama i stožerima strateških planera svakog rata. Naravno, nisam ratni strateg, ali jesam analitičar, stoga želim rasvijetliti događaje s aspekta “hladne” teorijske perspektive. Vjerojatno, s obzirom na strast publike, mnogima se neće svidjeti, a neki će me optužiti da sam stao na “stranu”, što naravno nije slučaj. Ipak, u ovakvoj “ludoj” atmosferi, možda je najbolje dodati napomenu o “odricanju od odgovornosti“: “Iz ljudske i strogo moralne perspektive osuđujem svako nasilje, prezirem svaki čin agresije i rata i žalim za svakim izgubljenim životom.”

Ali, kao što sam rekao, ratni planeri, u svojim stožerima, uopće ne razmišljaju u tim moralnim i etičkim kategorijama. Tako da je vrlo vjerojatno da pripreme za ovaj rat traju već duže vrijeme. Dužni smo sami sebi rasvijetliti te događaje. U jednom intervjuu kojeg sam dao prije nekoliko godina rekao sam da svijet više neće biti isti. To je bilo nakon ruske intervencije u već odavno „odcijepljenim“ dijelovima Gruzije –  Abhaziji i Južnoj Osetiji, u kolovozu 2008. Bila je to prva velika uspješna intervencija Rusije u zemljama ruskog „bližeg inozemstva“, odnosno  geopolitičkog prostora bivšeg SSSR-a. Na Zapadu, a poglavito u SAD-u, već im je bilo jasno “koliko je sati”. Rusija je pokazala svoje ambicije – ponovno preuzimanje kontrole nad bivšim “sovjetskim prostorom”. Ubrzajmo film – “Narančaste revolucije”, Janukovič, Porošenko, Majdan…i dolazimo do 2014. godine, aneksije Krima, Donjecka i Luganska!

Vidimo, tektonski geopolitički pomaci se ne događaju od danas do sutra. Posebno velike zemlje su se za to pripremale godinama, ako ne i desetljećima. U međuvremenu, Sjedinjene Države čine svoje ključne geopolitičke manevre, zajedno s Velikom Britanijom. Kina, mudra Kina, koja će na duge staze biti najveći pobjednik, jer se za to sprema možda i najdulje (da ne spominjemoDeng Xiaopinga). Rusija, vidjeli smo kako se intenzivno priprema od 2014. (točnije od Putina pa nadalje), Britanci konačno s Brexitom, a Europa? Europa je uglavnom spavala! Pojasnimo te teze, povezujući Europu s kontinentalnom geopolitičkom teorijom za ovu priliku pod nazivom Drang nach Osten, i uvjerimo se da su svi ti događaji, iako naizgled nepovezani, zapravo duboko povezani! Kada se govori o europskoj, kontinentalnoj geopolitičkoj tradiciji, najprije se spominju imena oca francuske geografije i geopolitike Paula Vidala de la Blascha (1845.-1918.) i ne baš popularnog (jer se povezuje s nacizmom) Nijemca, Carla Haushofera (1869-1946). Ovu analizu ćemo provesti kroz Haushoferovu dioptriju, riskirajući da nas optuže za “nacizam”, jer je Haushofer dugo bio povezan s nacističkom ideologijom i smatran inspiratorom Hitlerove strategije. Ovdje nemamo mjesta ulaziti u detalje, samo ćemo reći da je, kao i sve ostalo što je Hitler zlorabio (darvinizam, Nietzsche, Wagner…), zlorabio i Haushoferovu teoriju Drang nach Osten (Proboj na istok). Zapravo, na kraju je i sam Haushofer pao u nemilost Hitlera te je uhićen, a kasnije je i počinio samoubojstvo, zajedno sa svojom suprugom – Židovkom – sugerirajući kako nisu bili baš na istoj liniji s Führerom.

Ukratko, Haushofer je kontinentalnu Europu vidio u jedinstvu s Rusijom. Njegov “proboj na Istok” nije bio ono što je Hitler zamišljao – vojna invazija! Njegova “osovina” – Berlin-Moskva-Tokio, nije bila vojna osovina, već osovina suradnje kroz koju je moguća snažna Europa. A dijelom je, ta, u biti miroljubiva geopolitička ideja prihvaćena u tadašnjoj Njemačkoj. Nevjerojatno je pretpostaviti da je izravan rezultat te ideje bio “Pakt o nenapadanju Molotov-Ribbentrop”! Trajni i snažnin savez Njemačke i Rusije bio je u središtu te geopolitike. Sve dok Hitler nije potaknut da misli drugačije i pogrešno. Ili, ako se poslužimo teorijama zavjere – dok ga možda nisu “potaknuli” na to nakon Čehoslovačke, podjele Poljske i posebno vrlo sumnjivog gaženja Belgije, Nizozemske i Francuske u samo šest tjedna, kojim su se i Hitler i njemački narod neutemeljeno uvjerili u mit o nepobjedivosti svoje vojske. Sve to je bilo dostatno da su se odlučili na ludi korak kršenja Pakta i napada na SSSR! Tako je ključna pretpostavka Haushoferove kontinentalne geopolitičke teorije, o bliskoj suradnji Berlina i Moskve, po drugi put (prvi put nakon Prvog svjetskog rata) doživjela definitivni poraz! Stoga je u kolektivnom sjećanju Europljana ideja jake Europe u savezu s Moskvom urezana ne samo kao nemoguća, nego i kao tragična… dvaput! Je li Europa propala treći put?

Kao što smo tada rekli, prema ovim kontinentalnim geopolitičkim idejama, snažna Europa je nemoguća bez bliske suradnje Berlina i Moskve. To je manje-više u srži europskih geopolitičkih teorija i stalno lebdi kao prilika nad ovim geografskim i političkim prostorom, kako među teoretičarima tako i među političarima. Zato pazite, čovjek koji je vodio Francusku u borbi protiv nacizma, koji je vodio Slobodnu Francusku od 1944.-1946., francuski predsjednik od 1959.-1969., jedan od “očeva” moderne Europe, inspirator ideje ujedinjene Europe… Charles de Gaulle zagovarao je “Europu od Atlantika do Urala”! Nema iskusnog europskog političara u Europi, koji tada kao i sada (sada rjeđe, jer danas su “Degolovci” rijetki), nije shvaćao da je ujedinjena Europa moguća samo u bliskoj suradnji s Moskvom, ali uz spoznaju da ta ideja nije moguća uz snažnu sjenu koja se nadvila nad kontinentom, s druge strane Atlantika! I tu se trebamo vratiti na “teorije zavjere” spomenute u prethodnoj kolumni, koje je danas, u eri apsolutne hegemonističke dominacije „pomorskih sila“, vjerojatno opasno i spominjati. Ali ipak, riskirajmo. Spomenimo “stradanja” Sjedinjenih Država tijekom Drugog svjetskog rata. Evo samo jednog primjera koji ilustrira njihovu ključnu “dilemu” u to vrijeme: 24. srpnja 1941. tadašnji senator i kasniji američki predsjednik, Harry Truman, dao je izjavu za New York Times: “Ako vidimo da Njemačka dobiva rat s Rusijom, onda bismo trebali pomoći Rusiji. “Ako Rusija pobijedi, trebali bismo pomoći Nijemcima da se ubijaju što je više moguće.” Ne trebam vas podsjećati kada su SAD ušle u rat!? I ne morate biti genij da shvatite tko je najviše profitirao iz Prvog, a zatim i Drugog svjetskog rata, zar ne? Dovoljno je reći da su SAD nakon Drugog svjetskog rata definitivno napustile politiku „izolacionizma“, ušle u rat i od tada, do danas, bacaju svoju gustu, duboku i hladnu sjenu na svog manjeg brata – Europu.

Vraćamo se u XXI, stoljeće. Münchenska sigurnosna konferencija 2007. bila je vjerojatno posljednji test za Europu. U Putinovom, već antologijskom govoru danas je središnje mjesto zauzela hegemonija Sjedinjenih Država. Vjerojatno je to bio lakmus test, test europske spremnosti, a možda čak i glas europskog alter-ega, koji je zvučao preopasno jer je dolazio iz usta autokratskog glasnika s Istoka!? I to je, vjerojatno, bila temeljna pogreška – demokratska Europa nije imala sluha za vlastitu ideju izraženu autokratskim ustima. Rusija i SAD zakopali su se u svoje rovove! A Europa u međuvremenu i do tada? Europa od 1945., ako želimo biti brutalno iskreni, ostaje samo jedan okupirani kontinent: Zapad pod SAD-om, Istok pod SSSR-om. A nakon pada SSSR-a? Prosudite sami!

Opet, ne morate biti genij da biste pogodili tko je najveći pobjednik u cijeloj situaciji? Rusija sa svojom političkom nespretnošću zna koliko puta ne uspijeva, a Europa po treći put ne uspijeva u ostvarenju vječnog geopolitičkog sna o “prodiranju na Istok”! Barem ne za sada! Barem dok se s Istoka ne pojavi sjena zmaja! Ali ni tada to neće biti europski „proboj na ISTOK“, nego kineski „proboj prema ISTOKU“, koji će Europu opet staviti pod nečiju sjenu. Uostalom, čini se da mi Europljani nismo tako veliki kako zamišljamo!? Je li povijest zgazila ideju velike europske civilizacije – zauvijek!?

(Napomena: autor je profesor filozofije na sveučilištu Goce Delčev u Štipu, u Sjevernoj Makedoniji, i kolumnist tamošnjeg medija „Nova Makedonija“).

Izvor: geopolitika.news