Tri lekcije iz života svete Terezije Avilske

Toliko je svetica po imenu Terezija – Majka Terezija, Terezija iz Lisieuxa, Tereza Benedikta od Križa – da je prvu Svetu Tereziju lako previdjeti. Ali Tereziju Avilsku zovemo „Velikom Terezijom” s razlogom: živjela je takvu svetost koja i danas sjajno blista u njezinim stranicama povijesti. Njezin život nudi mnoge lekcije, a ovo su samo neke od njih.

Prvo molitva pa djelovanje

Još kao mlada žena, sveta Terezija molitvu je provodila u meditaciji i kontemplaciji s Bogom, a njezino prijateljstvo s Kristom i duboka ljubav prema njemu cvjetali su u skladu s tim. Međutim, nakon bolesti prestala je moliti na ovaj način, pridružujući se molitvama zajednice nešto više od godinu dana, jer se uvjeravala da je „suzdržavanje od ovakve molitve znak veće poniznosti”, prema njezinoj autobiografiji .

Nije iznenađujuće što joj je odluka o prestanku meditativne molitve donijela emocionalnu i duhovnu patnju. Kasnije je ovaj put nazvala „najvećim iskušenjem koje sam imala” i rekla da je „zamalo donijelo moju propast”.

Srećom, pronašla je svetog i učenog dominikanskog svećenika koji joj je bio ispovjednik, a on ju je uskoro ispravio. Nikad više nije napustila kontemplativnu molitvu i pozvala je sve da ovu vrstu molitve prihvate kao uobičajenu naviku. „O blagoslovima koje posjeduje onaj koji prakticira molitvu – mislim na kontemplativnu i meditativnu molitvu – pisali su mnogi sveci i dobri ljudi. A onaj koji nije počeo moliti, molim, za ljubav prema Gospodinu, da ne propusti tako veliki blagoslov.”

Njezini opisi kontemplativne molitve postali su klasične definicije ove duhovne prakse. Napisala je da kontemplativna molitva „nije ništa drugo do prijateljski odnos i česti osamljeni razgovori s Onim koji nas poznaje i voli.” Ovo prijateljstvo izvor je beskrajnog dobra u čovjekovom životu i donosi velike duhovne plodove. Uvjeravala je svoje čitatelje: „Nitko nikada nije uzeo Boga za prijatelja, a da nije nagrađen.”

Sveta Terezija ostavila je veliki utjecaj svojim duhovnim reformama, dobrim djelima i spisima, čak postajući prvom od žena naučiteljicom Crkve. Sve je to izniklo iz dubokog izvora njezinog dubokog i prisnog prijateljstva s Bogom. Njezin život, poput života mnogih velikih svetaca, pokazuje da apostolski napori uvijek moraju započeti i biti duboko ukorijenjeni u molitvi. Važno je molitvu i kontemplaciju staviti na prvo mjesto kako bi zvanje i misija prirodno proizašle iz tog izvora.

Okružite se dobrim prijateljima i učiteljima

Tema kojoj se sveta Terezija iznova vraća u svojoj autobiografiji jest važnost održavanja dobrog i svetog društva. Govori o prijateljima, pa čak i ispovjednicima koji su u njezin život ulazili u različita vremena i približavali je Bogu ili dalje od njega. „Naučila sam koja velika prednost proizlazi iz dobrog društva”, lekcija je koju je naučila teškim iskustvom.

Bila je tako svjesna utjecaja koji prijatelji mogu imati na čovjekov duhovni život da je poticala one koji slijede svetost da traže svete prijatelje koji će ih pratiti na putovanju – što bismo danas mogli nazvati „partnerom odgovornosti.” Piše dalje: „Savjetovala bih onima koji prakticiraju molitvu, posebno u početku, da njeguju prijateljstvo i odnos s drugima sličnih interesa. To je najvažnija stvar, makar samo zato što si međusobno možemo pomagati svojim molitvama, a tim više što nam može donijeti mnoge druge koristi.”

Uputila je i nekoliko savjeta roditeljima tinejdžera: „Kada bih morala savjetovati roditelje, trebala bih im reći da vode računa o ljudima s kojima se njihova djeca druže u takvoj dobi. Loše društvo može prouzročiti mnogo štete, a mi smo po prirodi skloni slijediti ono što je gore, a ne ono što je bolje.” Tinejdžeri su posebno osjetljivi na pritisak vršnjaka zbog njihove razvojne potrebe za društvenim prihvaćanjem, ali princip vrijedi u bilo kojoj dobi.

Shvaćanje sebe i života u poniznosti

Sveta Terezija imala je dobar smisao za humor, posebno glede sebe i svojih „ludosti”. Često spominje smijeh zbog nekih stvari, a u jednom trenutku piše: “Ponekad se nasmijem sama sebi i shvatim kakvo sam jadno stvorenje.” Njezina se poniznost očituje i u iskrenom nabrajanju vlastitih grešaka ili mladenačke nesmotrenosti.

Život u poniznosti umanjuje vlastita očekivanja ali i utjecaj očekivanja drugih ljudi, što samu osobu oslobađa od pritisaka i dovodi do života u slobodi. Što je još važnije, to je stav koji izvire iz svete krotkosti, i kao što je Krist rekao svojim sljedbenicima, „Blago krotkima, jer će oni baštiniti zemlju“ (Mt 5, 5).

Uz sv. Tereziju Avilsku učimo kako poniznost ne znači samo biti blag, poniznost znači i zauzimanje stava za ispravne vrijednosti.

Ove lekcije samo su vrh brijega kada je riječ o bezvremenskoj mudrosti u velikim spisima svete Terezije. Doista imamo veliki primjer svetosti koji je proizašao iz poniznog i čistog odnosa s Bogom.