Strategija velikosrpske politike uvijek je demonizacija hrvatskog naroda. U tome su se služili uporišnim točkama, koje su temeljili na potpunim lažima ili poluistinama. Jedna od glavnih uporišnih točaka bila je ‘ustašizacija’ hrvatskog naroda što je u praksi značilo stigmu: krvolok, fašista, nacista, ubojica, mrzitelj Srba – najgore od najgoreg što postoji. Ta lukava i podmukla praksa, nimalo slučajno, provlači se od 1991. do danas na Domovinski rat, a prihvatio ju je dio hrvatskih političara i medija.
Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost.
Tko kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost.
U ove dvije rečenice sadržana je gotovo sva tragedija hrvatskog naroda danas. U okovima želje za vlašću, nelustrirane skupine ili političari vezani uz te skupine odlično shvaćaju da kontrola prošlosti im donosi vlast u budućnosti. A to mogu imati samo ako vladaju danas i time kontroliraju prošlost.
Hrvatski je narod ulaskom u prvu Jugoslaviju 1918. postao pažljivo kontroliran i nadziran od strane režime u Beogradu upravo na gornjim dvjema postavkama.
Stvaranjem prve Jugoslavije bio je ucjenjivan hipotekom da je ratovao na strani gubitnika rata Austro-Ugarske, te da mora biti u pokornom položaju jer je srbijanska vojska „oslobodila“ Hrvate i kao takvi Hrvati moraju – šutjeti i trpjeti.
Tada još nije bilo ‘ustaša’, ali Beograd i njegovi hrvatski sluge pronašli su krivnju Hrvata što su ratovali za Austro-Ugarsku.
Drugi svjetski rat je već prožvakana tema.
No, nakon rata i stvaranja druge Jugoslavije, Srbija pažljivo stvara i njeguje nove uporišne točke za hegemoniju nad Hrvatima.
Sada je to postao pojam ‘ustaše’, a uporišne točke vezane uz taj pojam postale su:
-Alojzije Stepinac kao zločinac i ustaški vikar
-Generalna i opća ugroženost Srba u Hrvatskoj
-mit o logoru Jasenovac koji je službeno nametnuo laž, kao sredstvo ucjene, da je 700.000 Srba ubijeno u Jasenovcu
Svaki i najmanji pokušaj očitovanja nacionalne svijesti u drugoj, komunističkoj Jugoslaviji bio je udaran maljem pojma ‘ustaštva’. Ako si zapjevao ‘Rajska djevo’ bio si ‘ustaša’, ako si pokazao hrvatski grb bio si ‘ustaša, ako si javno iskazivao svoju katoličku vjeru bio si ‘ustaša’, ako si imao u inozemstvu nekoga tko nije volio komunizam ili Jugoslaviju bio si ‘ustaša’.
To je izgledalo otprilike ovako: nacisti su nešto najgore u povijesti čovječanstva, Hrvati su kao ustaše bili saveznici nacistima, a ustaše su nadišle u zločinima čak i naciste.
Ako si htio nekoga uništiti ili baciti u zatvor u Jugoslaviji, trebalo ga je samo proglasiti ‘ustašom’. Proglasiti nekoga ‘ustašom’ bilo je usporediti ga s arhetipskim zlom, takav čovjek je trebao biti spreman na društveno izopćenje, gubitak posla, progon obitelji, zatvor i u najgorem slučaju – smrt.
Ta propaganda iz Srbije, ali i filojugoslavenskih krugova u Hrvatskoj, pojačana je prije početka rata. Srbi u Hrvatskoj su bili masovno bombardirani propagandom iz Srbije o ‘novoj ustaškoj vlasti’, ‘ustaškoj šahovnici’, ‘o novim Jasenovcima’ i sličnom propagandom.
Mit o ‘ustaštvu’ postao je glavni okidač za oružani rat protiv svega što je hrvatsko.
Za vrijeme rata pripadnici ZNG-a, MUP-a, HOS-a, dragovoljci, i kasnije HV-a, redovito su svaki dan na središnjem Dnevniku TV Beograd nazivani ‘ustašama’, kao i hrvatske vlasti i narod.
A onda su se dogodile Bljesak i Oluja, pobjeda nad udruženom komunističkom JNA i velikosrpskim četnicima.
Stvorena je nova pozitivna paradigma, nova uporišna točka, nova povijest i novo jedinstvo hrvatskog naroda utemeljeno na veličanstvenoj vojnoj pobjedi nad Srbima Domovinskom ratu.
Zbog tog razloga su, prilično brojne, filojugoslavenske, velikosrpske i druge skupine koje su izgubile društveni utjecaj raspadom komunizma i Jugoslavije, krenule u stvaranje nove paradigme.
A ona glasi – kriminalizacija i ustašizacija Domovinskog rata.
Nije to počelo 2020. godine u Jasenovcu i Okučanima od Milanovića, već se to u kontinuitetu događa 30 godina. I u svemu tome nisu bili glasni samo javno očitovani pojedinci koji često izazivaju i podsmijeh, već i politički utjecajni kadrovi iz doba Jugoslavije, umrežene skupina gospodarskih kriminalaca velikim dijelom iz komunističkog okruženja, uz pozadinsko djelovanje ostataka KOS-a, SDB-a i „spavača“ u službi Srbije i Beograda koji su ostali u Hrvatskoj, a bili dominantni kadrovi do 1990. godine.
Prodaja Vukovara, zamjena Knina za Vukovar, zamjena Hercegovine za istočnu Slavoniju, 200 bogatih obitelji, branitelji-lopovi, nova Hrvatska kao nastavak NDH (miniranje židovskog groblja i općine od strane KOS-a 1991.), Tuđman koji proziva Židove i Srbe, sve su to bile teme u javnosti još dok je rat trajao.
Nakon briljantne pobjede u Domovinskom ratu stvara se nova paradigma – kriminalizacija i ustašizacija Domovinskog rata.
Do oslobođenja generala Gotovine i Markača u Haagu 2012., fokus tih snaga bio je predstaviti Oluju kao najveći zločin i etničko čišćenje u Europi, te genocid nad Srbima u Hrvatskoj. I nisu to bile samo naslovnice u Beogradu, već su to bile i naslovnice hrvatskih medija, te tvrdnje „uglednih analitičara“ i „boraca za ljudska prava“ u Hrvatskoj.
Padom presude i oslobađanjem generala Gotovine i Markača, ova lažna i umjetno kreirana paradigma o Oluji morala je biti promijenjena.
I to se dogodilo – posljednjih godina nameće se pojam ustašizacije Domovinskog rata i to prije svega preko pripadnika postrojbi HOS-a.
Naravno, to latentno stanje se podupire kreiranjem i nametanjem javnih tema i lažnim dilemama o ‘prvom bijelom polju hrvatskog grba’, ‘ustaškim’ Thompsonovim pjesmama, poklicima na nogometnim stadionima, potenciranjem nepostojećeg nasilja prema „ugroženim Srbima“ koje su dižu na državnu razinu(slučaj Škalamera u Rijeci ili bacanje kriške limuna na Pupovca u Zagreba), te raznim oblicima medijsko-političkog pritiska o borbi protiv ‘vječnog ustaštva’.
Zanimljivo je da nitko od tih medija, a najžalosnije niti premijeri niti predsjednici Hrvatske, nisu niti jednom riječju popratili neviđeni procvat četništva u Srbiji i potpunu rehabilitaciju tog najvećeg zločinačkog pokreta u Europi, čiji je završni čin bio pokolj u Srebrenici.
Danas iz usta predsjednika države Hrvatske Milanovića čujemo da spomen-oznaku s imenima poginulih mladića u obrani Hrvatske treba baciti u smeće. Na stranu što je to još jedan ljevičarski spin vraćanja stvari u prošlost jer je to jedina tema na kojoj oni, kao sterilna i neplodna politička skupina, egzistiraju.
Izjaviti nešto što je izjavio Milanović kao predsjednik države i zapovjednik Oružanih snaga, odmah bi izazvalo ogromnu raspravu u parlamentu i vjerojatno traženje opoziva.
Milanović nije objasnio zašto treba spomen-ploču baciti u smeće, ali vjerojatno misli da se treba ‘obračunati s ustaštvom’.
Zašto je odabran HOS kao nova uporišna točka rata protiv Hrvata?
Zato što je u ovom trenutku to najpovoljnije za one koji žele vidjeti Hrvatsku na koljenima i poraženu.
Donedavno je to bio Franjo Tuđman, Ante Gotovina, Oluja, Bljesak, Gojko Šušak ili čak Vice Vukojević kao navodni silovatelj iz hrvatskih logora. Sada kada je na haškom sudu sve razjašnjeno, nova uporišna točka je HOS – proglasiti ove hrabre dragovoljce i junake Domovinskog rata ‘ustašama’, a time staviti stigmu na cijeli Domovinski rat.
HOS je bio elitna i hrabra jedinica hrvatskih branitelja, sastavljena od čak devet bojni, koji su ratovali u najteže vrijeme i na najtežim terenima 1991. godine.
Bilo je to u doba dok je Hrvatska još bila dio Jugoslavije, i nije smjela imati svoju Hrvatsku vojsku. U to vrijeme oružanog napada na Hrvatsku koji je počeo nakon pokolja u Borovom Selu, nije bilo niti oružja niti vojnika. A pokolji su se redali od Dubrovnika do Vukovara. Zato su brojni mladići branili Hrvatsku u raznim postrojbama: kao pripadnici MUP-a, ZNG, dragovoljci, HOS, seoske naoružane strane i druge spontano organizirane skupine obrane opstanka hrvatskog naroda.
Tek u listopadu 1991., kada Hrvatska proglašava neovisnost, dobiva se mogućnost osnivanja Hrvatske vojske.
A do tada je već bilo okupirana trećina Hrvatske.
Ono što nije okupirano obranili su hrvatski dragovoljci, a posebno veliku ulogu i hrabrost u bitkama iskazali su vojnici HOS-a.
Tko ima pravo bacati njihove spomen-ploče onima koji su bili spremni poginuti za dom i domovinu?
Izvor: narod.hr