Godine 1938. ruski pjesnik Osip Mandeljštam ima 47 godina i umire u zatvoru. Nakon godina egzila u vlastitoj zemlji, izgladnio je, promrzao, poremećena stanja svijesti i na životu se održava jedino zahvaljujući snazi svoje poezije koja teče njegovim venama. Gleda svoj život kako prolazi, osvrće se na patnje kroz koje je prošao s voljenom ženom Nadeždom, svojom nepokolebljivom potporom u najmračnijim trenucima, ali i doziva glasovite suvremenike: Ahmatovu, Pasternaka i mnoge druge.
Glavna nit romana sraz je umjetničke slobode i totalitarnog režima koji tu slobodu zatire: Mandeljštamu je, zbog pjesme u kojoj je najmoćnijeg čovjeka u zemlji, Staljina, nazvao “kremaljskom zvijeri, ubojicom i ljudožderom”, a koja je bila samo kulminacija njegove temeljne neusklađenosti s poretkom u kojem se sloboda duha tretira kao najmanje poželjna čovjekova odlika, bilo zabranjeno objavljivati i bio je osuđen na progonstvo, siromaštvo, praktički na gladovanje.
Ishod svega toga bila je, dakako, tjelesna smrt, ali neupitno i pjesnička besmrtnost. Budući da autorica i sama tako dobro poznaje snagu pjesničke riječi, svojim istančanim stilom, urođenim osjećajem za tkanje fabule i žarom za dramatičnost vraća u život velikog pjesnika i omogućuje mu da ima posljednju riječ, dokazujući da je književnost siguran način borbe protiv barbarstva.
O spisateljici
Vénus Khoury-Ghata (rođena 1937. u Libanonu), ugledna je francusko-libanonska pjesnikinja i romansijerka. U Bejrutu je studirala književnost, prvu je zbirku poezije objavila 1966. (Nedovršena lica), a prvi roman 1971. (Neprilagođeni). Bježeći od rata u Libanonu, 1972. emigrirala je u Francusku. U svojoj blistavoj književnoj karijeri objavila je četrdesetak romana i zbirki pjesama; njezina djela prevedena su na petnaest jezika. Kroz cijeli njezin opus provlači se tema oslobođenja žene od podređenog položaja što joj ga nameće muškarac, kojem pripisuje odgovornost za istočni grijeh i zlo koje je progutalo ženu.
Iz njezina ukupnog opusa izdvajamo: romane Neprilagođeni (Les Inadaptés, 1971); Preparirani sin (Le Fils empaillé, 1980); Mrtvi nemaju sjene (Les morts n’ont pas d’ombre, 1984); Kuća na rubu suza (Une maison au bord des larmes, 1998); Povlastica mrtvih (Privilège des morts, 2001); Sedam kamenova za preljubnicu (Sept pierres pour la femme adultère, 2007); Vjerenica je bila na leđima magarca (La fiancée était à dos d’âne, 2013); Posljednji Mandeljštamovi dani (Les Derniers Jours de Mandelstam, 2016) i Marina Cvetajeva, umrijeti u Jelabugi (Marina Tsvétaïéva, mourir à Elabouga, 2019); te zbirke pjesama Nedovršena lica (Les Visages inachevés, 1966); Učmale zemlje (Terres stagnantes, 1968); Mrtvačev monolog (Monologue du mort, 1986); Glas drveća (La Voix des arbres, 1999); Sućut kamenja (Compassion des pierres, 2001); Zamračeni (Les Obscurcis, 2008) i Udaljite se od moga prozora (Éloignez-vous de ma fenêtre, 2021).
Nagrade koje je dobila uključuju, među ostalim, Veliku nagradu za poeziju Francuske akademije 2009, nagradu Goncourt za poeziju (životno djelo) 2011. i nagradu Renaudot za Vjerenica je bila na leđima magarca 2015. Nositeljica je ordena Legije časti i članica Parlamenta spisatelja francuskoga govornog područja.
