Viktor Frankl: Noći u Auschwitzu
Da nas je sad netko pitao je li točna tvrdnja Dostojevskog, koja neuvijeno opisuje čovjeka kao biće koje se može naviknuti na sve, odgovorili bismo: “Da, čovjek se može naviknuti na sve, ali ne pitajte nas kako.”
.. Zanimalo nas je što će se dogoditi sljedeće; i koje će biti posljedice, recimo, toga što smo stajali na zraku, na kasnojesenskoj hladnoći, goli golcati i još mokri od tuširanja. U nekoliko sljedećih dana naša je radoznalost prerasla u iznenađenje; iznenađenje što se nismo prehladili
Novopristigle su čekala mnoga slična iznenađenja. Liječnici među nama najprije su naučili da priručnici lažu. Negdje je stajalo da čovjek ne može izdržati bez određenog broja sati sna. Pogrešno! Bio sam uvjeren da neke stvari jednostavno ne mogu: ne mogu spavati bez ovoga, ne mogu živjeti bez onoga. Prvu noć u Auschwitzu spavali smo na krevetima na kat. Na svakom je katu (širokom dva do dva i pol metra) spavalo devetero ljudi, na samim daskama. Svih devetero dijelilo je dvije deke. Mogli smo, jasno, ležati samo na boku, nagurani i zbijeni jedni uz druge, što je imalo određenu prednost s obzirom na ciču zimu. Iako je bilo zabranjeno unositi cipele na ležajeve, nekima su potajno služile kao jastuci unatoč tome što su bile blatnjave. U protivnom glava bi im morala ležati na pregibu gotovo dislociranog ramena. No san je i ovako dolazio i, barem na nekoliko sati, donosio zaborav i spas od boli.
Spomenuo bih još nekoliko sličnih iznenađenja glede naše izdržljivosti: nismo mogli prati zube, no unatoč tome i teškom nedostatku vitamina, imali smo zdravije desni nego ikad prije. Istu smo košulju morali nositi pola godine sve dok ne bi sasvim prestala nalikovati na košulju. Danima se nismo mogli oprati, čak ni djelomično, zbog zaleđenih cijevi, no rane i ogrebotine na rukama prljavim od rada na zemlji nisu se gnojile (osim ako se nije radilo o ozeblinama). Ili, primjerice, netko tko je imao lagan san i komu bi smetala i najmanja buka u susjednoj sobi, sada je, stiješnjen uz druga koji je glasno hrkao samo nekoliko centimetara od njegova uha, čvrsto spavao unatoč buci.
Da nas je sad netko pitao je li točna tvrdnja Dostojevskog, koja neuvijeno opisuje čovjeka kao biće koje se može naviknuti na sve, odgovorili bismo: “Da, čovjek se može naviknuti na sve, ali ne pitajte nas kako.”