Zašto kralj Tomislav smeta našim internet povjesničarima, a kralj Arthur ne?

0

Nedavno smo u prodaju pustili našu slikovnicu o kralju Tomislavu i nevjerojatno je koliko smo reakcija na nju dobili. Hvala od srca za svaku pohvalu i konstruktivnu kritiku! Međutim, ono što posebno upada u oči je negiranje postojanja ili vladavine kralja Tomislava. Proizva nas se kao da se ne radi o slikovnici za djecu, nego u najmanju ruku doktorskoj disertaciji i to, dobrim dijelom od Hrvata ili ljudi iz Hrvatske, što je vrlo zanimljivo.

Bez obzira što je riječ tek o slikovnici za djecu, dali smo si truda oko istraživanja i pokušali se pozvati na što više povijesnih izvora. No, ipak, dobivamo mnoštvo komentara u stilu: “Kralj Tomislav SIGURNO nije bio kralj” (i to se tvrdi sa 100% sigurnošću kao da su ti koji tako komentiraju živjeli u to vrijeme), pa onda “za njega postoji samo jedan dokaz”, ili u drugim slučajevima “dokazi koji postoje nisu dovoljni, premalo ih je” (bez odgovora na pitanje koliko je povijesnih izvora dovoljno da se nekoga ne bi osporavalo, je li to 1, 3, 5, 7, 10, 20 ili više, što je apsurdno), neki pitaju za grobove, neki za dokaze o vladavini i koliko se god mi pozivali na izvore, njima jednostavno nije dovoljno. Čak se ide toliko daleko da u pismu Pape (koje ipak tek rijetki osporavaju) navodno to što se Tomislava titulira kraljem (rex = kralj) nije precizno, iako se neke druge ljude prisutne na istom Splitskom saboru naziva kneževima, što daje jasnu distinkciju.

Našu slikovnicu Hrvati gledaju kroz tisuće povećala ne bi li našli neku povijesnu manjkavost kako bi mogli opovrgnuti to da je Tomislav ikad postojao.

S druge strane, tu je primjer kralja Arthura, svima nam dobro poznatog iz kazališnih predstava, filmova visoke produkcije, knjiga, igara, slikovnica i sličnih djela. Kada nešto istražujemo površno i za vlastite potrebe, uglavnom se svi služimo Wikipedijom kao nekim polurelevantnim izvorom informacija. Wikipedija o Arthuru govori sljedeće:

“Kralj Arthur (Artus) bio je kralj Brita koji je vladao oko 500. godine.(…) Međutim, najstariji prijepis Historia Britonum nije dovoljno pouzdan.(…) Svi izvori ističu da Arthur nije bio kralj, nego “Dux bellorum” – ratni vođa. Smatra se da Arthur nije bilo njegovo pravo ime, nego titula, koja je simbolizirala udruživanje Brita…” – iz čega se mogu izvuči vrlo slični zaključci onima koje mnogi izvlače kada je naša slikovnica o kralju Tomislavu u pitanju.
U srednjoj smo školi išli gledati kazališnu predstavu o kralju Arthuru. Od profesora nismo dobili niti najmanju ogradu od toga je li Arthur bio povijesna ličnost ili nije. Kada se učilo o kralju Tomislavu, neki su se profesori jasno ograđivali.

Pregledali smo malo i dojmove na neke filmove o kralju Arthuru. Komentari su usmjereni na pohvale ili kritike glume, atraktivnost scena, na glazbu u filmu i slično. Za književna djela i igre uglavnom se komentira radnja, razvoj likova i slično. Gotovo da nema niti jednog jedinog komentara koji ide u smjeru “Kralj Arthur nije postojao, on je izmišljen lik.” ili “Ono s Excaliburom je smiješno, da je samo on mogao izvući mač iz kamena…” ili “Gdje je grob kralja Arthura?” ili “Povijesni izvori za njega nisu pouzdani!” – takvih komentara gotovo da i nema, a za našu slikovnicu, većina komentara na društvenim mrežama svodi se upravo na to. Može li netko objasniti zašto?

Vrlo je slična situacija i s kraljem Learom, djelom Williama Shakespearea. Niti kada je u pitanju film Hrabro srce ili Braveheart, nije drugačije, svi se dive junaštvu Williama Wallacea, a nitko ne priča o slaboj povijesnoj utemeljenosti scenarija filma…
Ni o jednom vladaru iz tog vremena ne postoji mnoštvo izvora niti povijesnih zapisa, to je svima zajedničko. Zajedničko je također to da svaki narod ima svoje povijesne priče, mitove, legende, stvarne i izmišljene ličnosti, personifikacije raznih fenomena kroz povijest i slično.
Svim je narodima zajedničko da njeguju takve priče, razvijaju i nacionalni identitet i turistički potencijal na tome, a jedino se, izgleda, Hrvatima odriče to pravo. Zašto je to tako? Imamo li mi pravo na nacionalnu povijest? Mogu li neki narodi temeljiti gotovo cjelokupnu povijest na legendama i mitovima, a mi ne možemo napisati niti dječju slikovnicu temeljenu na povijesnim izvorima, koliko je god to moguće.
A sada malo o izvorima na koje smo se naslanjali, ali vrlo kratko jer taj dio priče zapravo nije ni toliko bitan. Postoje zapisi sa Splitskog sabora, pismo pape Ivana X. koje je do danas sačuvano i dostupno u relevantnim arhivima, zapisi Tome Arhiđakona, zapisi Grgura Barskog, zapisi Konstantina VII. Porfirogeneta čak i zapisi s dvora maurskih emira (koji su nam bili posebno zanimljivi), a to je samo dio iz tog vremena, naišli smo i na doktorsku disertaciju jednog povjesničara iz Poljske u kojima Tomislava naziva kraljem, a eto, to je očito bilo dovoljno komisiji da mu doktorat iz povijesti odobre.
Franjo Rački smatra se ocem moderne hrvatske historiografije, on je neprijeporno dokazao vjerodostojnost dijela tih izvora, ali svejedno i danas internet-povjesničari to osporavaju.
Na kraju dana, ono što kralj Tomislav simbolizira kao osoba su nedvojbeno pozitivne vrline i on predstavlja važan dio hrvatske povijesti, pa zašto onda neki Hrvati istovremeno napadaju njega (prešućivajući istovremeno neke vladare drugih zemalja koji su navodno neprijeporno postojali, a koji imaju podjednaku situaciju po pitanju izvora) i šute na brojne nelogičnosti koje se plasiraju kao nedvojbene istine, a tiču se nedavne povijesti i događaja čiji su neki sudionici još i danas živi.
I svi ti napadi dolaze na dječju slikovnicu…Srećom da nismo pisali slikovnicu o čarobnom sokolu, vjerojatno bi nas napadali da čarobni sokolovi ne postoje.

 

Izvor: Regnum.hr

Komentiraj