Na Gornjem gradu u Zagrebu u crkvi sv. Ćirila i Metoda Danijel Hranilović u srijedu 13. siječnja slavio je misu zadušnicu o 70.godišnjici ubojstva humanitarca i liječnika dr. Đure Vranešića, koji je spasio brojne osobe koje su progonili fašistički, komunistički i drugi režimi. U Zagrebačkom institutu za kulturu zdravlja toga dana održana je tribina »Pet i pet« na kojoj je predstavljena knjiga »Izgubljene duše« autora prof. dr. Veljka Đorđevića, upravo o 70. Godišnjici komunističkoga strijeljanja liječnika dr. Đure Vranešića. U nazočnosti njegova sina dr. Krešimira Vranešića, gradonačelnika Milana Bandića te brojnih javnih i kulturnih djelatnika u uvodnom govoru dr. Đorđević je kazao da je dr. Đuro Vranešić bio liječnik koji je tijekom Drugoga svjetskoga rata hospitalizirao Miroslava Krležu, ali i brojne druge umjetnike, komuniste i Židove, u svoj neuropsihijatrijski sanatorij na Zelengaju u Zagrebu da bi ih spasio od progona ustaša i Nijemaca te im na taj način spašavao živote. »Živio je i radio kao liječnik, često stavljajući i život na kocku da bi očuvao živote brojnih pacijenata koji su se sklonili u njegov sanatorij od progona. Samaritanac ili osoba koja je zarađivala i opstajala sklanjajući progonjene, osobito intelektualce, Židove i ‘ljevičare’?
Sanatorij kao mjesto brojnih privatnih gozba najutjecajnijih ljudi tadašnjega režima, od Nijemaca,Gestapa i Ustaša do špijuna NOB-a. Tako je spašavao od progona smještajem u sanatorij Miroslava Krležu, Krstu Hegedušića, Antuna Augustinčića i mnoge druge. Odmah nakon završetka Drugoga svjetskoga rata 1945. uhićen je, kratko suđen pa oslobođen u prvom suđenju, a odmah nakon toga uslijedile su i žalbe tužitelja pa je ponovno i u kratkom roku osuđen na dvadeset godina, a samo nekoliko dana kasnije i na smrtnu kaznu te je odmah i strijeljan. Miroslav Krleža i neki drugi nisu uspjeli ishoditi oslobađajuću presudu kod najviših rukovoditelja tadašnje zemlje. Strijeljan je u siječnju 1946. Iza njega ostao je devetogodišnji sin Krešimir.« Dr. Đorđević je kroz knjigu i dramski govor u kojem sudjeluju akteri toga vremena otvorio pitanje – je li Krleža dovoljno učinio da bi spasio dr. Vranešića?
Drama se odnosi na susret Vranešića i Krleže u čistilištu nakon sedamdeset godina strijeljanja dr. Vranešića. Na tribini je iznesena faktografija koju donosi Pavelićev dužnosnik ing. Ivo Bulić (Sjećanja na Miroslava Krležu, Hrvatski list, Washington D.C., god. 5, br. 3, str. 9-12) iz koje se vidi da su upravo prijateljevali u sanatoriju dr. Vranešića književnici Miroslav Krleža i Mile Budak, jer ih je obojicu spašavao pred režimima. Isto tako, iznesen je podatak o dva susreta Krleže i Ante Pavelića. Krleža je dolazio na stražnji ulaz k Paveliću i podržavao je opstanak samostalne NDH. »… Na to Pavelić odgovori: ‘Pa vidite, Miroslave, da su sa svih strana uprli da nam unište državu koju je hrvatski narod stekao poslije toliko stoljeća, i koju tako treba za svoj daljnji opstanak.’ Krleža je tada to potvrdio i naglasio da je tragično za nas Hrvate da uvijek zatajimo kad nam se radi o biti ili ne biti!« Kroz pisanu dramu autor Đorđević zorno oslikava povijesne okolnosti dvaju režima te moralnost pojedinaca u njima s naglaskom – je li Krleža mogao učiniti više da spasi dr. Đuru Vranešića koji je spasio brojne živote i prije NDH i za vrijeme njezina djelovanja, a i samoga Krležu. Na tribini je postavljeno pitanje zašto dr. Vranešić nije rehabilitiran i zaslužuje li u najmanju ruku da se po njegovu imenu zove barem jedna kratka ulica? (Vlado Čutura)
Glas koncila, 24. siječanj 2016.
Vranešić, Đuro, hrvatski liječnik i političar (Žumberak – Dragoševci, 25. XI. 1897 – Zagreb, 14. I. 1946). Završio Medicinski fakultet u Zagrebu (1922); specijalizirao se iz psihijatrije. Bio je asistent u Klinici za živčane i duševne bolesti u Zagrebu, 1936. u zagrebačkom je Zelengaju otvorio privatni sanatorij za živčane bolesti, u kojem je tijekom II. svjetskog rata skrivao i spasio od smrti mnoge antifašiste (M. Krležu, K. Hegedušića, V. Bogdanova i dr.) i Židove. Istaknuo se kao predsjednik Hrvatske liječničke komore uoči rata te 1943–44. Nakon proglašenja NDH bio je imenovan članom Hrvatskoga državnoga vodstva, zatim članom Rasno-političkoga povjerenstva Ministarstva unutrašnjih poslova NDH. God. 1941–43. bio je predstojnik Klinike za živčane i duševne bolesti u Zagrebu te profesor Medicinskoga fakulteta. Jugoslavenske su ga vlasti osudile na smrt i strijeljale.
