Na današnji dan 1945. nakon više od mjesec dana opsade, pao je hrvatski grad Odžak. Napadala ga je horda sačinjena većinom od četnika s planine Ozren koji su zamijenili kokardu petokrakom. Sličnost između Vukovara i Odžaka je neizbježna. Isti neprijatelj – druga vremena. Prethodnici onih koji su masakrirali hrvatske branitelje na Ovčari, okrvavili su svoje ruke do ramena nakon pada Odžaka.

U Burića štali, u selu Garevac zaklali su 567 muškaraca od 14 godina pa nadalje. Ista sudbina je ubrzo zatekla druga hrvatska sela u Bosanskoj Posavini. U selu Pećnik 450 kuća je spaljeno i 260 mladih muškaraca je ubijeno. U Balegovcu partizani tifusari ubijaju 285 seljaka. Bosanska Posavina 1945. godine je mikrokozam antropološke katastrofe koja je zahvatila Hrvatsku za vrijeme i nakon II. svjetskog rata.

Skoro tri desetljeća od završetka obrambenog rata, najkrvavije komunističke tiranije izvan Sovjetskog saveza i dalje nam titojugendi dijele lekcije o pravdi i demokraciji. Za likove poput njih svaka hrvatska država je “magnum crimen”. Moramo konačno shvatiti da takvi ljudi pate od teške psihološke bolesti sličnoj padavici, poznatoj kao “partizanska bolest”. Ne bi začudilo da se ubrzo pred Hrvatskim državnim saborom dignu spomenici socijalističkom radnom junaku Aliji Sirotanoviću ili možda Titovom mentoru Moši Pijadi.

Članovi Odbora za veterane trebali bi pročitati knjigu fra Dominika Baraća “Filozofija boljševizma”. Autor te knjige je strijeljan u lipnju 1945. godine. Možda bi nakon toga imali bolji uvid u mentalni sklop nove generacije moralnih tifusara koji su još i danas inficirani partizanskom bolešću.