Zoro Zoran Filipović: PO DJELIMA ĆETE IH NJIHOVIM PREPOZNATI !!!
I, ne zaboravite, ako mi sada odbijemo umrijeti za Mariupolj, Kijev, Donjeck,.. kao što je, ne tako davno, „svijet“ odbio umrijeti za naš Vukovar, Škabrnju, Voćin, Srebrenicu, Žepu,.. gdje je tu razlika, po čemu smo onda mi sada bolji od njih tada? Ako mi sada odbijemo umrijeti za Ukrajinu, pa kako smo to mi, u ono vrijeme, imali prava tražiti da netko umre za nas. A umirali su!
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: »Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.«Matej 7, 15-20
Posljednjih su tjedana hrvatskim javnim prostorom dominirale dvije teme. Osim teme svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru (Katru), koja se dobro završila po nas, vodila se i besplodna eunuška maratonska rasprava hoće li Hrvatska, u sklopu svojega sudjelovanja u misiji EUMAM, dopustiti obuku ukrajinskih vojnika na svojemu državnom teritoriju ili ne. Iznosili su se razni argumenti „pro et contra“ i stavove mnogih aktera sa hrvatske političke scene u tome smo periodu svi dobro upoznali. Neki su mi se sviđali, a neki i ne. Htio ne htio, i ja sam sam, kao i mnogi drugi, u svojim promišljanjima ove dileme, instinktivno i refleksno, povlačio paralelu stanja Hrvatske i Bosne i Hercegovine u ranim devedesetim i stanja Ukrajine sada. I Hrvatska je tada, kao i Ukrajina sada, bila izložena bestijalnoj i besmislenoj agresiji svoje prve nesrazmjerno vojno superiornije susjedne države. Naš je agresor, tada, da se nikada ne zaboravi, bila susjedna Srbija, a Ukrajinski, sada, na njihovu nesreću – velika i moćna Rusija.
Sjećam se kako smo se svi tada u Hrvatskoj, u nakani da se odupremo vojno puno snažnijem neprijatelju, ujedinili i zbližili u tome naporu (Rat je bio bolji, rekao bi cinik!), baš kao i Ukrajina i Ukrajinci sada. Sjećam se kako smo, tada, od svega i svakoga tražili i najmanji trag empatije i priznanja naše nepotrebne patnje, od svih od kojih smo to tada mogli očekivati: od „svijeta“, Europe, „međunarodne zajednice“, UN-a,.. Ali priznanja i suosjećanja, od nikoga, za nas tada nije bilo. I patili smo zbog toga, jako patili, jer je to bilo, mislili smo s pravom, nepravedno. Nitko nas tada nije htio ni pogledati, a kamo li pomaziti, pomoći nam, sve dok svima njima, a i samima sebi, nismo pokazali da se, bez ičije pomoći iz vana, možemo potpuno sami suprotstaviti tome vojno znatno snažnijem neprijatelju. I u tome smo ratu pobijediti. Superiorno, odvažno, muški snažno,.. I tek tada su nam počela stizati ta, nama tada jako željena priznanja i suosjećanja. To se jednostavno moralo zaslužiti, na terenu, na bojišnici, u rovovima,.. I to se oduvijek plaćalo krvlju i životima. Baš kao i u Ukrajini sada.
Ali, naš se i Ukrajinski put, iako jako sličan, ipak uvelike razlikuje. Mi nismo (gotovo) nikada, u to vrijeme pogibelji, dobili ičiju vojnu pomoć, a Ukrajina jeste. Ali, i oni su prošli svoje čistilište do toga momenta priznanja njihove patnje i do konkretne strane vojne pomoći u oružju. Koncem veljače 2014. godine Rusija je vojnim putem izvršila nasilnu protuzakonitu aneksiju Krima. I Ukrajina je tada, kao i mi 1991. godine, tražila međunarodnu pomoć u oslobađanju svojega vojno okupiranog teritorija. Ali je nije dobila. I svijet je tada njima, kao i nama devedesetih, uskratio bilo kakvu pomoć, pa makar i simboličnu. Nitko se nije htio i usudio petljati s velikom i moćnom Rusijom. A Ukrajinci su tada, u očaju, tražili na sve strane da se netko zauzme za njih. A nitko nije. Tražili su da neka druga strana vojna sila oslobodi njihov od Rusa okupirani prostor. Ukratko, tražili su da netko drugi gine i pogine za njih? Moram priznati da su mi u to vrijeme Ukrajinci išli jako na živce! Jer, sloboda je jedina roba na svijetu koja se plaća krvlju i životom. Ako to itko zna, onda to znamo mi. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su to, tih ranih devedesetih, i te kako iskusile. Veliko oklijevanje tzv. „međunarodne zajednice“ i UN-a oko rješavanja situacije u tim našim dvjema zemljama dovelo je do velikog razočarenja. To ilustrira i ulomak iz moje nove knjige „1993.“ (upravo pred objavljivanjem) koja govori o reakciji velikog Poljaka i velikog čovjeka svoga vremena Tadeusza Mazowieckog, tada na privremenom radu u UN-u kao izvjestitelja za ljudska prava za područje bivše Jugoslavije:
„…U takovim je okolnostima, u četvrtak 27. srpnja 1995. godine, u sjedištu UN-a u New Yorku, Tadeusz Mazowiecki podnio svojemu šefu Boutrosu Boutrosu-Ghaliju svoju neopozivu ostavku na mjesto posebnog UN-ovog izvjestitelja za situaciju ljudskih prava na području bivše Jugoslavije, u znak prosvjeda zbog neefikasnosti i kukavičluka međunarodne zajednice u pokušaju zaustavljanja ratnih strahota na tome području, a posebice u Bosni i Hercegovini. „Svi smo izdali tu napaćenu zemlju, NATO ničime nije zaštitio takozvane „zaštićene zone“. UN razdire neodlučnost, onaj tko je tvrdio da želi pomoći Bosni, s vremenom ju je napustio,.. Ne želim više biti knjigovođa užasa, ne želim više sudjelovati u toj operacije tobožnje obrane ljudskih prava.“, gotovo kroz suze govorio je ovaj časni Poljak – prvi nekomunistički premijer u istočnoj Europi, obrazlažući novinarima razloge svoje ostavke. „Poljska je doživjela istu takvu tragediju i stekla isto takvo iskustvo kada Europa nije htjela umrijeti za Danzig (Gdanjsk). Smijemo li i mi sada reći da ne želimo umrijeti za Žepu i Sarajevo? Kada NATO nije želio intervenirati u Žepi, osjetio sam se, ponajprije kao Poljak, omalovaženim i uvrijeđenim,.. Proteklih godina ljudi koji donose odluke prihvaćali su jednu gotovu činjenicu za drugom. Ratni zločini i kršenje ljudskih prava prihvaćani su u praksi. To je razlog neuspjeha,.. Pad Žepe i Srebrenice kritičan je trenutak ne samo za Bosnu i Hercegovinu. Cjelokupni međunarodni poredak doveden je u pitanje. U Srebrenici nisu neuspješno reagirali samo UN već i NATO. Dolazim iz Poljske, zemlje koja, za sada, priželjkuje članstvo u NATO-u. Naravno, pad Srebrenice izazvao je određene dvojbe u Poljskoj. Naime, uznemiruje činjenica da NATO ne može zaštititi čak ni taj mali grad?“ Gorčina je okus koji ostaje iza ovakvih riječi. Jedna druga činjenica, gotovo nezamisliva i nevjerojatna, podcrtava ovaj dojam. Komisija za ljudska prava, koja djeluje pri UN-u, prije bosanskohercegovačke krize nije se sastajala – punih 25 godina?!…“
Tako je to bilo ne tako daleke 1995. godine. Je li se što u međuvremenu promijenilo? U prošli je petak 16. prosinca 2022. Hrvatski sabor glasao o tome važnom pitanju. I nije najvažnija vijest što Hrvatski Sabor ovu potporu Ukrajini nije izglasao, već je važan način na koji je taj „referendum“ propao. Od potrebnog 101 glasa „za“ dobiveno je njih ukupno 97. Protiv je glasalo 10 zatupnika, uglavnom iz Domovinskog pokreta, Hrvatskih suvenerista, te Krešo Beljak i Željko Lenart iz Kluba HSS-a i Radničke fronte. SDP, Most, Zeleno-lijevi blok, Centar i Glas i izbjegli su glasanje kukavičkim napuštanjem sabornice za vrijeme samoga glasanja. Mogao bih što šta napisati o tome činu. Čak i u maniri naših skupo plaćenih saborskih zastupnika koji svoj mandat na ovome „časnom mjestu“ zamišljaju kao lakrdiju, pa smišljaju i domišljaju se raznih retoričkih trikova, šala i pošalica, ne bi li tako jeftino zabavili hrvatski puk. Muka mi je od toga. Niste vi gospodo izabrani na ta, ne zaboravite, časna mjesta hrvatskih narodnih zastupnika, da nas zabavljate već da, u ima naroda i za narod, donosite razborite i teške odluke. Ne morate vi biti: Domovinski preokret, Zeleno-slijepi blok, Možemo-a-nećemo, Bezglas,.. ali ste to sami odabrali biti.
I, ne zaboravite, ako mi sada odbijemo umrijeti za Mariupolj, Kijev, Donjeck,.. kao što je, ne tako davno, „svijet“ odbio umrijeti za naš Vukovar, Škabrnju, Voćin, Srebrenicu, Žepu,.. gdje je tu razlika, po čemu smo onda mi sada bolji od njih tada? Ako mi sada odbijemo umrijeti za Ukrajinu, pa kako smo to mi, u ono vrijeme, imali prava tražiti da netko umre za nas. A umirali su!
I, ne zaboravite, po njihovim ćete ih djelima prepoznati !!!