18. studenog – grad heroj Vukovar
"Za dopuštenje javnog istupa nisam nikoga, da se razumijemo, pitao; ni zastupnike časnoga sabora, ni vodeće u Državnom odvjetništvu. Nisam pitao čak ni narod. On ionako uvijek oprosti..."
Vukovar(u prvom licu jednine)
Znam, rijetko će književni stručnjaci odobriti gradu da postane glavni junak neke pripovijesti. I sad će se mrštiti, i sad će se pitati; ta otkud gradu pravo da se ravnopravno pridruži svim tim literarnim intelektualcima, prevarenim ženama, izdajnicima, ljubavnicama, luđacima, vitezovima, umišljeni bolesnicima; otkud grad među njima koji suze čitatelja žele uvjeriti u svoju tjelesnost, zbiljnost. Za dopuštenje javnog istupa nisam nikoga, da se razumijemo, pitao; ni zastupnike časnoga sabora, ni vodeće u Državnom odvjetništvu. Nisam pitao čak ni narod. On ionako uvijek oprosti. A naputci i savjeti moćnih metaforički su, različiti, suprotstavljeni, subjektivni, promišljeni i kalkulatorski. I samo bi me zbunili svojom različitošću. Jer znao sam i prije sedamnaest godina što mi je činiti. Nisam toliko ostario, nisam se toliko ni oporavio, nisam još poželio zaboraviti. Kako bi bilo da još i ja dozivam kada ga u ime moje, i u ime onih vezanih uz mene, toliko drugi žele.
Pišem ovo nekoliko sati prije nego što će otkucati ponoć a kalendar ispisati još jedan 18. studenoga. Osjećam da mi tijelo drhti kao što je drhtalo one tisuću devetsto devedeset i prve. Komadići žbuke iznova otpadaju s dvorca Eltz, tresu se zidovi sagrađeni donatorskim opekama, nagiba se vodotoranj, niz Dunav se spušta paučina. Do ujutro se moram odmoriti, da bih smiješkom mogao dočekati visoke dužnosnike. Svi će govoriti, a ja ću na svoj tužni dan, šutjeti. E, da ne bih pukao i pred njima otvorio usta, svoje sam riječi odlučio darovati neobičnom društvu književnih junaka jedne studentske skripte. Neće mi ni oni zamjeriti jer i sami, sirotani, uvijek tragaju za obljetnicama, okruglim datumima, pismenim ispitima i kvizovima znanje u kojima će se netko i njih sjetiti. Vrisnuli bi oni zajedno i požalili se na kriva čitanja njihovih misli. Hoće se njima progovoriti o svijetu kojim su danas okruženi njihovi mladi, oni rijetki, čitatelji.
Ja sam zaokupljen doktoratima o vlastitom stradanju. Promišljam najdublje nad onim doprinosima koji su u obradi teme konzultirali uglavnom američke sociologe. Pažljivo prilazim i romanima koji su opisujući nesretne silovane mještanke temeljili na stručnim statistikama i tablicama. Takav je pristup došao u modu. Nosi se. Da, nosi se, ali to ovaj put izgovaram s uskličnikom i uz kraći naglasak. Slušati svjedočenje iz prve ruke pretraumatično je. Uništava kreativnu energiju budućih objektivnih mislilaca i pisaca pred kojima je budućnost. I slavu koja priželjkuje pribiti granice države u kojoj je savladano prvih sedam koraka. Što više govorim, sve mi se više čini da sam se u ovoj obljetničarskoj noći, dok se lašte cipele velikih imena domaće mirnodopske povijesti, glancaju crne limuzine i provjerava kondicija osobnih čuvara, odabrao jedino pravo društvo. Ono će razumjeti s koliko bih radosti ponovno gledao u one karirane kućne papuče našeg zapovjednika obrane kojeg su mladi novinari sa simpatijama zvali Dedo medo. Ruku na srce, što se mene tiče sad možete grudima primaknuti i lijevi i desni dlan, ja vas pitam: Nisam li ja danas jedino literarna činjenica? Junak i lik. Kad kažem junak, onda mislim na stotine književnih i dokumentarnih stranica čije su priče položene na moje ulice, u muzeje, među drvorede i skloništa, uz mirise kestena, mulj i zabranjene ljubavi. Njima sam zahvalan. Ispisala su me bića koja su me voljela i razumjela, koja su se ponosila biti u mom društvu. Poznajem ih sve. I grlim ih. U srcu nema umrlih, nema poginulih, nema nestalih. Duša grada bdije nad vječno živim sugrađanima; onima u raju, onima koji su preskočili djetinjstvo, onima koji su me posjećivali kad mi je bilo jako, jako teško. Sada, dok poput Pepeljuge iščekujem ponoć, prisjećam se Alenkinih stranica o sebi i znam da nijedna slavljenička slastica – uz toliko, pa opet toliko godina moje propasti – neće biti ukusna kao što je bila njezina ratna rođendanska torta. I plačem, da plačem iznova, i po tko zna koji put, nad Sinišinim rečenicama. I zahvaljujem fotografu Zoranu koji je pišući o meni mnogima piscima održao lekciju iz umjetnosti. Zahvaljujem i dečkima koji nikada nisu napisali nijednu školsku lektiru, ali su preživjevši grad, pribilježili svoja sjećanja. Možda noćas ne spavaju, možda pale svijeće, možda jecaju uz Dunav, možda svetom vodom škrope ružu koju će na neku okruglu obljetnicu, nepozvani, položiti na jednu od postaja Križnoga puta. A lik? Literarnim likom postajem u govorima onih koji se predstavljaju objektivnim kazivačima, koji znaju kako sam se osjećao jer sam se, za njihovu govorničku i političku sreću, osjećao baš onako kako je trebalo trenutku. Njihovu, a ne mom. Junak tamo gdje bi trebao biti likom, a lik tamo gdje bih, uz svu svoju skromnost, trebao biti junakom.
I ako se uz neku buduću godišnjicu pojavi literarni mladac koji će očima javnosti predstaviti roman o meni napisan s distance, nastao proučavanjem dokumenata nastalih iz pera visokih dužnosnika i akademskih povjesnika, neću se začuditi ako moje ime bude napisano malim slovom. Neću se naljutiti na mladca. Prepoznat ću u tom činu komentar upućen lektorima povijesti. A oni koji su doveli do malog slova, proglasit će dječaka nepismenim i problematičnim. Toliko sam oprostio, čak i onima kojim oprost nisu tražili, oprostit ću i njima. Oprostit ću, ako što čovjek oprašta. Učinit ću to i te godine, nekoliko minuta prije ponoći. Naslušao sam se previše priča da ne bih i noćas znao odgovoriti na učiteljičino pitanje vezano uz trenutak u kojem rekviziti bajke nestaju sa scene.