7. rujna 1991. Krvavi rat na Banovini: Sisak pun izbjeglica koje su protjerali četnici
Zločini agresorske srpske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i nesrbima ispod linije Virovitica-Karlovac-Karlobag
Zločini agresorske srpske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i nesrbima ispod linije Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Srpska vojska, po zapovijedi i organizaciji Beograda i Srbije, izvršila je agresiju na Hrvatsku do tada neviđenu u Europi. Cilj je bio pripojiti veliki dio naše domovine Srbiji, prvo kroz pokušaj ostanka u tzv. krnjoj Jugoslaviji, a zatim kroz pokušaj ostvarenja Velike Srbije. Pod srpskom vojskom podrazumijevamo pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, četnike i druge dobrovoljce iz Srbije i dr., te JNA koja je ratovala u korist Srbije.
Hoće li se za ove zločine nakon 30 godina bilo tko ispričati i nadoknaditi štetu koja se može nadoknaditi?
Na dan 7. rujna 1991. samo u gradu Sisku evidentirano je 4.500 izbjeglica iz napadnutih i okupiranih dijelova Banovine. Teške borbe vodile su se na području Petrinje, sjeverno od Gline, Topuskog, Kostajnice, Sunje i drugih dijelova južno od grada. Uskoro su sva ova mjesta (osim Sunje) pala u ruke pobunjenih četnika koji su na okupiranim dijelovima počinili niz velikih masakara nad Hrvatima.
Prva linija obrane Siska bilo je selo Komarevo u blizini grada. Brojni branitelji i civili poginuli su u herojskoj obrani tog mjesta, još od srpnja 1991. pa sve do prosinca iste godine. Čak 52 hrvatskih branitelja poginulo je u obrani Komareva, što se danas malo spominje.
Čak 27 osoba, što vojnika, što civila je ranjeno je 3. listopada 1991., troje je smrtno stradalo, među njima i zapovjednik Mato Barić. Osim Barića, poginuo je i Malović te sumještanka Kata Marković koja je živa izgorjela u svojoj kući. Bilo je mučno gledati njenog supruga koji je dva dana sjedio na zgarištu kuće. Komarevo nije odmaklo ni milimetar s prve crte bojišnice. Bilo je napada, teških artiljerijskih, avionskih, pješačkih, pokušali su sa svih strana, ali nisu uspjeli. Bili smo toliko složni za vrijemeDomovinskog rata da se to ne može opisati. No, bilo je i žrtava. 52 hrvatska branitelja su smrtno stradala, više od stotinu ih je ranjeno, ali Hrvati i branitelji Siska nisu odstupili ni milimetra.
Druga masovna grobnica po veličini iza Ovčare nalazi se u Baćinu na Banovini. U sebi je sve do 1997. skrivala 56 izmasakriranih tijela. Točnije, gomilu izmrvljenih kostiju.
Pronađeno je 56 tijela, izmasakriranih bagerom koji ih je nemilosrdno prevrtao pa je većina tijela nađena bez udova i odsječenih glava. Idućeg mjeseca, u travnju, identificirano je 36 osoba: njih 31 bilo je iz Dubice, a pet iz Cerovljana, ti su ljudi dostojno pokopani, dok preostalih 20 neidentificiranih osoba počiva u zajedničkoj grobnici u Dubici. Žrtve su umirale danima. To su potvrdili vještaci koji su radili na ekshumaciji, ali i iz iskaza svjedoka s druge, bosanske strane rijeke Une koji su rekli da su danima čuli vapaje s hrvatske obale. Iz iskaza ranijih svjedoka i sa srpske strane saznalo se da su tijela najmanje 56 ubijenih Srbi nakon likvidacije ostavili na mjestu zločina, a neke pobacali u Unu.
Popis četničkih zločina na Banovini je ogroman, to je bilo u ljeto i ranu jesen 1991. područje najvećih borbi ZNG-a i MUP-a u Hrvatskoj.
Hrvatska sela u Pounju u blizini Dvora mjesta su masovnih ubijanja Hrvata: Struga, Kozibrod, Zamlaća već u srpnju mjesecu. Sela Zrinske gore južno od Petrinje, kao Hrvatski Čuntić, Dragotinci, Prnjavor i druga mjesta su stradanja Hrvata i u II. svjetskom i u Domovinskom ratu.
Hrvatska Kostajnica, Topusko, Hrvatska Dubica, Glina i hrvatska sela toga kraja kao Jošani, Gornje Jame, Donje Jame, Viduševac, Kostrići, Kostajnički Majur, Pecki, Hrastovica, Baćin, Cerovljani i brojna druga bila su mjesta kontiunuiranog i organiziranog četničkog divljanja i ubijanja mjesecima i godinama nakon okupacije.
Prvo masovno transportiranje zarobljenih vojnika u srbijanske logore za mučenje bilo je nakon pada grada Hrvatske Kostajnice, kada su branitelji i civili odvedeni u logor Manjaču pokraj Banja Luke.
Sve to riješeno je u vojnoj oslobodilačkoj akciji Oluja.
Izvor: narod.hr