Usporedbe s Orbanom i Salvinijem pokazuju da sam na dobrom političkom putu

Povod za ovaj razgovor sa saborskim zastupnikom i dopredsjednikom stranke Hrast Hrvojem Zekanovićem bio je njegov facebook status od 13. rujna ove godine koji mi se učinio pretjeranim u osudi problema loše integracije Roma u naše hrvatsko društvo. To svoje zapažanje napisao sam u komentaru ispod tog statusa. Neočekivano, u privatnoj poruci gosp. Zekanović mi je ljubazno odgovorio i pojasnio svoj stav. Što nije uobičajeno za “naše” političare, a što je pohvalno. To me potaknulo da nastavim naš “facebook razgovor”, a koji je rezultirao ovim razgovorom u nastavku u kojem je gosp. Zekanović opširno iznio svoje stavove. Prepuštam vam ih na prosudbu uz malu digresiju: Hrvatska je od svog osamostaljenja rob jedne partije, one komunističke, tek od parlamentarnih izbora 2015. godine svjedočimo slabom, ali nepovratnom procesu razvoja stvarnog višestranačja. Koliko će hrvatskom društvu trebati da razvije jaku političku kulturu i odgovornost teško je procijeniti. Na aktualnim političarima je da budu dobri predvodnici tog razvoja, a Hrvoje Zekanović dobar je primjer zauzetog političara slagali se ili ne sa njegovim stavovima.

1. Gospodine Zekanoviću, velik dio javnosti u vama vidi „hrvatskog Orbana“ ili „hrvatskog Salvinija“ zbog vaših tvrdih stavova o imigrantima i s druge strane zbog stavova o potrebi obrane hrvatskog kulturnog i vjerskog identiteta nasuprot multikulturalizmu. Jedni vas zato smatraju opasnošću, a drugi u vama vide svoju političku nadu koja će protresti političku kartu Hrvatske u kojoj glavnu ulogu vode stranke opterećene korupcijom, kriminalom, klijentelizmom i ortačkim kapitalizmom. Za početak što vi uopće želite postići, zašto ste se uključili u politiku?

Politički put Mattea Salvinija i Viktora Orbana pratim s pozornošću već dugi niz godina, a danas i jedan i drugi zastupaju poprilično sličnu političku agendu, iako su imali različit politički razvoj. S njima se mogu uspoređivati isključivo programski s obzirom da se radi o dvojici iznimno utjecajnih europskih političara, ali moram priznati da u zadnje vrijeme često čujem usporedbe s njima dvojicom što mi itekako laska, a što znači da sam na pravom putu. Naime, Matteo Salvini je u Italiji od Sjeverne lige napravio upravo ono čemu se ja nadam i na čemu radim po pitanju Hrasta. On je stranku koja je u jednom trenutku bila zaboravljena, dosljednom suverenističkom politikom doveo do ključne stranke na talijanskoj političkoj sceni.

Danas će Orbana i Salvinija liberalno-ljevičarski krugovi držati za glavne protivnike zbog svojih jasnih stavova po pitanju obrane nacionalnih interesa, također će im zamjerati euroskepticizam te ih prozivati za antiglobalizam. Upravo se u ovim političkim stavovima koji smetaju političke protivnike ja pronalazim. Smatram da EU mora biti zajednica jakih suverenih država, a ne amorfna zajednica bez identiteta. Također Brexit nam je pokazao da mnogi propituju smisao postojanja ovakve zajednice, a današnji globalistički mainstream se do sada pokazao kao potpuni promašaj…. Čim se počneš baviti politikom stječeš političke prijatelje ali i neprijatelje. Moram priznati da za razliku od vremena kada sam se počeo baviti politikom na svakom koraku uočavam da mnogi cijene moj politički angažman.

Također proporcionalno s popularnošću raste broj onih koji te vide kao prijetnju te rade sve kako bi te neutralizirali. Raduje me to što mnogi znaju cijeniti vjerodostojnost, koju smo kao stranka iznimno jasno pokazali u zadnjem periodu. Politika je težak, radno intenzivan posao koji je danas u Hrvatskoj na dnu ljestvice popularnosti, međutim politika je također i izazov. Od malena sam pratio političke procese u društvu, međutim moram priznati da mi je dugo trebalo da se odlučim za angažman. Smatram da politika treba biti jedno od najčasnijih zanimanja jer legitimitet političara proizlazi iz naroda. Da bi narod bio zadovoljan političar treba biti vjerodostojan te se baviti politikom isključivo radi dobrobiti zajednice, u ovom slučaju radi se o dobrobiti mojeg hrvatskog naroda i hrvatske države. Dakle, politikom sam se počeo baviti da bi nam bilo bolje, a to se ne može postići kroz stvaranje konzumerističko-hedonističko-amorfnog društva nego jedino kroz društvo jasnih kontura, kroz društvo koje će se boriti za tradicionalne, univerzalne vrijednosti i za očuvanje hrvatskog kulturnog i vjerskog identiteta. Naime, bez identiteta odnosno bez stvaranja društva koje vodi računa o očuvanju vrijednosti nema mogućnosti bilo kakvog dugoročnog prosperiteta.

2. Vratit ćemo se na Orbana i Salvinija. Zaintrigirala me vaša rečenica da želite od Hrasta učiniti relevantnu političku snagu. Gdje je nestao predsjednik Ilčić? Jel’ kanite preuzeti vođenje stranke? Ilčić je koalicijom s HDZ-om uspio Hrast dovesti u parlament. Kako kanite bez HDZ-a ostati u parlamentu?

Ne znam zašto Vas je zaintrigirala ta rečenica jer smatram da je sasvim uobičajeno u politici raditi na jačanju svoje stranke, odnosno truditi se da se kroz nju može utjecati na politiku, a samim time i procese u društvu. Ladislav Ilčić nije nestao, kako vi kažete, jednostavno zbog izostanka funkcije u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti nema poziciju koja bi bila medijski vidljiva. On kontinuirano obavlja velik posao u vođenju stranke jer to zahtjeva mnogo papirologije, a iznimno je zaokupljen i poslovima u ECPM-u gdje je kao predstavnik Hrasta čak i član predsjedništva pa često sudjeluje na sastancima u inozemstvu. Moram napomenuti da je ECPM nakon revizije jedna od rijetkih stranaka na razini Europe koja je „preživjela“ te je njezin značaj, a time i uloga Ladislava Ilčića još veća. Kad me već pitate za njega ne smijem zaboraviti napomenuti da se on u dva navrata odrekao svojih funkcija i izvršnoj vlasti što nikad nije zabilježeno u povijesti politike u Hrvatskoj.

Njegova manja vidljivost također proizlazi iz mnogobrojne obitelji, čak šestero djece, kojoj je mnogo posvećen. Nisam razmišljao o preuzimanju stranke, iako moram biti iskren mnogo ljudi na terenu mi je postavilo to pitanje. Smatram da je mnogo važnije da Hrast postane relevantna politička opcija od formalnih pozicija unutar stranke. Da se razumijemo ne bježim od odgovornosti i ako bi procjena bila da je neka druga osoba bolja za vođenje stranke siguran sam da bi takva odluka imala konsenzus svih ključnih ljudi u stranci pa tako i gospodina Ilčića. Moram napomenuti da je za vrijeme presjedanja gospodina Ilčića stranka u dva navrata bila parlamentarna te da bilježimo rast popularnosti i pristupanje novih članova. Bi li se s novim ljudima dogodio veći iskorak ne znam, isto kao što ne znam bi li takva odluka bila prihvaćena negativno.

Za kraj ću napomenuti da sa Ladislavom Ilčićem sjajno surađujem. Kao što sam rekao, gospodin Ilčić je mudrom političkom odlukom kroz suradnju s HDZ-om uspio Hrast dovesti u poziciju da postane parlamentarna stranka. Iz današnje perspektive smatram da je to bila dobra i pragmatična odluka jer smo kasnijim izlaskom iz koalicije i odricanjem od svih pozicija koje smo kao stranka i pojedinci imali dokazali da se može biti vjerodostojan što primjećujem građani i te kako cijene. Mnogo puta sam istaknuo da se u svom životu ne moram baviti politikom, da se razumijemo, politika mi je danas isključivo u fokusu ali ne pod svaku cijenu.

Radije se politikom neću baviti nego biti nedosljedan i nevjerodostojan. Vjerojatno kroz vaše pitanje ciljate na to da je značajno lakše bilo ući u Sabor na listi HDZ-a nego što će to biti samostalno, odgovor je, možda. Radujem se i ne mogu dočekati slijedeću priliku da izađemo na izbore i siguran sam da ćemo kroz zajedništvo nekoliko suverenističkih, uistinu vjerodostojnih stranaka u desnom dijelu političkog spektra s još nekoliko pojedinaca postići izborni rezultat koji će biti respektabilan.

3. Znači, kad Plenković više ne bi vodio HDZ išli bi opet u koaliciju ili ta suradnja ne dolazi u obzir? Tko čini tu novu političku snagu o kojoj govorite, osim konzervativaca i pravaša? Već ste nekoliko puta pokušavali okupiti se na toj, recimo desnoj strani i svaki put je sve završilo svađom. Zato ne čudi zaključak mnogih razočaranih „desnih glasača“ da tzv. desnčarski lideri iako se kunu u ljubav prema domovini, na prvom im je mjestu njihov ego i interes.

Dakle kao što sam malo prije naglasio, Hrast je jedina politička stranka koja je beskompromisno stala u obranu programa koji zastupa i to po cijenu gubitka pozicije vlasti. Napustili smo „Plenkovićev“ HDZ te naravno ne dolazi u obzir da bi mu sada dali bilo kakvu podršku, tu smo bili i te kako jasni. Međutim na umu moramo imati činjenicu da je Plenković u svojim postupcima koji su nam bili sporni imao podršku čitave Vlade, odnosno svih ministara i gotovo čitavog Predsjedništva HDZ-a, tako da se ne radi samo o odlasku jednog čovjeka nego o potpunoj promjeni politike stranke koja sebe naziva demokršćanskom i strankom desnog centra.

U politici se treba biti dosljedan, ali i pragmatičan, ne živim u iluziji da Hrast zajedno sa okupljenim suverenističkim strankama može trenutno samostalno osvojiti vlast, međutim siguran sam da možemo biti onaj jezičac na vagi koji može odlučivati o smjeru kojim će ići Hrvatska. Upravo je to Matteo Salvini napravio u Italiji, a u Hrvatskoj je tu priliku imao Most i to dva puta, međutim nije je iskoristio. Vjerujem da ćemo sutra upravo mi biti ti koji će pod jasnim načelima i dosljedno moći utjecati na formiranje vlasti te tako provoditi politiku za koju se zalažemo. Za sada smo potpisali sporazum o političkoj suradnji isključivo s Hrvatskom konzervativnom strankom Marijana Pavličeka u kojoj je i europarlamentarka Ruža Tomašić.

Osobno svakodnevno razgovaram sa svim strankama i pojedincima u našem dijelu političkog spektra te sam siguran da ćemo jako skoro imati sastavljenu kompletnu kompoziciju koja će biti spremna za izbore za Europski parlament u svibnju 2019. Osobno se nisam s nikim, nikada u politici posvađao, međutim ponekad postoje ljudi koji u jednom trenutku imaju drugačiju percepciju političkih okolnosti što je legitimno. U svakodnevnom životu pa tako i u politici razmimoilaženja i neslaganja su uobičajena pojava i to se ne smije gledati kao svađu, jer svađa je sukob na osobnoj razini a u politici su neslaganja uobičajena. Također je činjenica da je bilo nekoliko, djelomično uspješnih pokušaja objedinjavanja stranaka u desnom dijelu političkog spektra.

Ne bih se složio da je sve uvijek kako vi kažete završilo svađom, na primjer prošle EU izbore Savez za Hrvatsku u kojem je sudjelovao Hrast osvojio je 6.5% glasova i nedostajalo je tek 100 glasova da se osvoji mjesto u EU parlamentu, a to je rezultat koji daje nadu. Što se tiče pitanja ega smatram da je to problem svih ljudi bez obzira na posao kojim se bave. U politici se taj problem javlja na desnici, centru i ljevici, dakle svugdje. Ljudi, glasači u politici još uvijek traže lidera koji će ih voditi, odnosno kampanje su još uvijek personalizirane, međutim siguran sam da se stranke i pojedinci ipak mogu okupiti oko ideje bez nametanja lidera, a onda će vrijeme pokazati tko je za prvo mjesto. Ne rađa se kao lider, nego okolnosti stvaraju ljude koje prepoznaju kao vođe, a to može biti i stvar dogovora više istaknutih pojedinaca.

4. Moram priznati da sam slušajući vas stekao dojam da ste veliki idealist. No, politika je najčešće čisti pragmatizam i kompromis. Da se vratimo na Orbana i Salvinija, u zadnje vrijeme i vi poput njih dvojice u migrantima vidite opasnost. U razgovoru koji je prethodio intervjuu kritizirao sam vas zbog tih stavova, jer u Hrvatskoj ni Hrvati ne žele živjeti, a kamoli stranci. Ima li potrebe za razvijanjem ksenofobije u Hrvatskoj? To je po meni nepotrebno, a može biti opasno. Osim toga vi ste kršćanin, ne bi li trebali imati u vidu evanđeoske vrijednosti i djela milosrđa? Ili sve ovo govorite da bi privukli pažnju javnosti za stvarne probleme u Hrvatskoj?

Moje bavljenje politikom, a i ponašanje u uobičajenom životu bilo je i biti će određeno idealima jer čovjek koji nema ideala zapravo je izgubljen te je osuđen na trajno vrludanje. Ako ste pod idealist mislili da sam možda naivan smatram da to svakako nisam, upravo suprotno, mislim da sam do sada povukao cijeli niz poteza u politici koji su kako vi kažete, pragmatični. Da sam isključivo idealist bez pragmatizma i smisla za kompromis ne bi već mjesecima razgovarao s brojnim političkim partnerima nagovarajući ih na zajedništvo nego bi isključivo sam pokušao ostvariti politički uspjeh, zar ne? Ipak moram naglasiti da sam čovjek čvrstih stavova i uvjerenja, odnosno po pitanju svjetonazora, nema kompromisa!

Orban, Salvini i Zekanović vide opasnost u migrantima, točno. Međutim, bitno je objasniti o čemu se radi, naime Europa kojoj mi pripadamo se kroz stoljeća razvijala kao kršćanski kontinent i smatram naravno subjektivno, kao kršćanin, da je upravo kršćanstvo od Europe napravilo jedan od najpoželjnijih prostora za život. Europska kultura je sazdana na kršćanskim temeljima kao i sustav vrijednosti koji njegujemo. Onog trenutka kada se Europa u potpunosti odrekne svog kršćanskog ishodišta neće je više biti. Takvo odmicanje otvara prostor za razne sekularno-liberalne politike koje sve više uzimaju maha, a dolazak migranata koji su mahom muslimani također trajno mijenja Europu, a to mi kao europskom kršćaninu nije drago.

Moram naglasiti, svaki čovjek je jednako vrijedan bez obzira na porijeklo, boju kože, nacionalnost ili vjeroispovijest, međutim moje je pravo raditi na tome da kontinent kojem ja pripadam ostane onakav kakvog su nam ga ostavile generacije naših predaka. Odlazak Hrvata iz domovine je jedan od najtežih izazova s kojim smo se susreli zadnjih desetljeća, a njegovo povezivanje sa pitanjem migranata nije moguće jer se radi o dva različita procesa koji nisu međusobno povezani. Naime, migranti naseljavajući se u zemlje zapadne i sjeverne Europe mijenjaju etnički i religijski sastav Europe, a meni kao stanovniku te iste Europe to nije drago. Neki bi htjeli da smo mi Europljani samo onda kada treba kupiti njemački proizvod ili kada nam iz Bruxellesa nameću razne konvencije, ja smatram da kao Europljanin itekako imam pravo komentirati i strepiti nad dramatičnim promjenama u društvima zapadne i sjeverne Europe.

Uostalom, svaka promjena u npr. Njemačkoj će se prije ili kasnije reflektirati i na stanje u Hrvatskoj. Što se tiče straha od imigracije u Hrvatsku on nije nerealan, naime svaki dan postoji sve više zahtjeva za azilom u našoj domovini, a pitanje je dana kada će to eskalirati. Ne smijemo zaboraviti da svakodnevno kroz šume Gorskog Kotara iz Velike Kladuše i Bihaća prema Sloveniji ilegalno prolazi stotine migranata. Demografski opustošena Hrvatska je prostor koji može lako doživjeti katastrofu u slučaju većeg migrantskog vala. Ksenofobija označava strah ili anksioznost prema strancima ili nepoznatom, pa je kao osjećaj prisutan u svakodnevnom životu u različitim situacijama, ali ako mislite na ksenofobiju kao sinonim za netrpeljivost prema različitima onda je odgovor dakako ne. Briga za očuvanje identiteta i borba za opstanak kršćanskih vrijednosti koje baštinimo ne mogu se nazvati ksenofobijom.

Smatram da svaki kršćanin obvezno treba pomagati svakome u potrebi i to nam je jedno od glavnih poslanja, pa nije Isus rekao „ljubi bližnjega kršćanina svoga kao samog sebe“, nego je mislio na sve ljude. Ovdje postoji jedno ali, jer ako pomaganje bližnjemu znači da kršćanstvo ustupa prostor drugim religijama onda se s tim ne slažem. Iako ne vjerujem u teorije zavjere, milijuni gotovo isključivo ekonomskih migranata koji u zapadnoj Europi žive podjednako loše ili dobro kao u zemljama iz kojih su došli očito ne dolaze radi prosperiteta jer ga ne ostvaruju. Ovdje se često ne radi o pomaganju potrebitima jer su ti ljudi u Pakistanu, Maroku ili Bangladešu imali svoju ekonomsku nišu, stoga je govoriti o pomaganju potrebitima i djelima milosrđa ljudima kojima egzistencija mahom nije bila ugrožena, krivo.

Često čujem priču o „stvarnim“ problemima. Svaki problem je stvaran, kako onaj koji se tiče očuvanja vrijednosnog sustava tako i onaj koji se tiče ekonomske situacije. Nekome je važnije jedno, a drugom nešto drugo. Smatram da bez potpune katarze društva odnosno izgradnje pravog sustava vrijednosti ne može biti niti ekonomskog prosperiteta. Govoriti o problemima migranata i migracija koji su prisutne i velika su potencijalna opasnost nije skretanje pozornosti nego ukazivanje na stvaran problem. Ipak moram napomenuti da se u svom političkom djelovanju bavim raznim problemima i za njih nudim rješenja.

5. Slažemo se da odgovorna država ima i odgovornu politiku useljavanja. Da Hrast osvoji vlast a vi postanete premijer kojih pet reformi bi pokrenuli i kako? Pitam vas to jer ste naveli da imate viziju za uspješnu budućnost, no ono čime se Hrast isticao, ali i vi, uglavnom su svjetonazorske teme koje u određenom dijelu našeg društva, a političari ne smiju zanemariti pojedine dijelove na uštrb cjeline, izazivaju strah da bi vi i Hrast i vama slične političke i nepolitičke snage Hrvatsku vratili u “srednji vijek”, ukinuli slobode, uveli vjersku policiju, a Crkvu postavili za arbitra?

Ne postoji čaroban štapić kojim bi se preko noći promijenila situacija u RH, dugoročno naša država i narod može doživjeti prosperitet isključivo kroz vrijednosnu katarzu društva, sve ostalo su vatrogasne mjere i ne mogu donijeti dugoročan napredak. Ljudi vole konkretne stvari i obećanja bez obzira što neke stvari nisu realne, a pogotovo ne u rokovima u kojima ih većina političara zna obećati. U svom bavljenju politikom nastojim biti logičan i govoriti o procesima u društvu na logičan način i istinito.

Kad me pitate za prijedlog reformi, sjetite s Mosta i njihove kampanje, stalno smo slušali o reformama, a na koncu niti „r“ od reformi. Ipak ću vam udovoljiti i pokušati istaknuti nekoliko ključnih problema, samo odmah moram naglasiti da bi nam trebalo puno prostora za kvalitetnu analizu i jednog jedinog problema. Dakle, najveći problem hrvatskog društva je tzv. demokalipsa odnosno katastrofalno niske stope nataliteta. Taj problem se može rješavati raznim stimulativnim, financijskim mjerama pa tako imamo primjer tisuća romskih obitelji koje se u financijskom smislu isključivo oslanjaju na pronatalitetne dodatke, dječje doplatke i socijalnu pomoć te im je to dovoljno za njihov način života jer se mahom radi o nezaposlenom stanovništvu.

Dakle iako je kod većinskog hrvatskog naroda često upravo ekonomski razlog za odustajanje od rađanja, iz gore navedenog primjera jasno je da često to nije jedini razlog. Naime, učestala je pojava da financijski stabilne obitelji odustaju od rađanja. Također je učestala pojava da mladi zbog načina života koji im se nameće jednostavno ne razmišljaju o braku. Danas se ljude u 30-im naziva momcima i djevojkama. Dakako ne bi želio da se shvati da ne postoje obitelji koje bi htjele više djece, a ne usude se radi financijske neizvjesnosti, nažalost postoje i ima ih mnogo. Da se razumijemo ovo nije samo hrvatski problem, nego globalan, europski. Rješenje je naravno u nastavljanju i razvijanju financijskih populacijskih mjera, a uz to obvezno rad na izgradnji vrijednosnog sustava i stvaranju ozračja među mladima da je prioritet obitelj, a ne nešto drugo. Tek sa ovakvim pristupom dugoročno ćemo moći očekivati oporavak. Egzodus iz Hrvatske je drugi problem koji bih izdvojio, da se razumijemo milijuni mladih radno sposobnih danas pokušavaju emigrirati iz Poljske, Ukrajine, Portugala, Španjolske…

Također ne smijemo zaboraviti migracije izvan Europe. Danas mnogi Nijemci, Francuzi i ostali stanovnici razvijenih zemalja EU također migriraju međusobno. Danas su migracije izazov čitavog čovječanstva, pa ima i izuzetaka, naravno da ima. Izdvojit ću jednu državu, a to je Izrael koja ima i visoke stope nataliteta te nema emigraciju. Što je drugačije u Izraelu u odnosu na Hrvatsku? To što su Izraelci narod koji iznimno cijeni suverenost, koji zna tko je, koji drži do tradicije i iznimno je privržen domovini i vjeri. Eto to je rješenje, a za doći do cilja potrebno je mnogo vremena. Ako sad krenemo naši unuci će uživati u plodovima. Uf, moram li još? Ajde još jedan lako rješiv problem, a to je ukidanje drugog mirovinskog stupa.

Naime, država daje novac drugom mirovinskom stupu koji ga kasnije kupnjom državnih obveznica posuđuje državi. I to nije sve, naime država masno plaća fondovima što barataju njezinim novcem!? Ili blokirani, naime nigdje u svijetu ne postoji situacija da se banka osigurava hipotekom na nekretninu te primanjima dužnika i sudužnika. Ako je već banka uzela hipoteku na određenu nekretninu to bi trebalo biti dovoljno. Na ovaj način banke ne preuzimaju nikakav rizik! Dakle osiguranje kredita nekretninom ili preko primanja, a ne oboje. Doprinosi na plaću i iz plaće su jednostavno preveliki, u većini zemalja EU su duplo manji, to uništava poduzetnike te značajno smanjuje cijenu rada. U tom smjeru bi trebala ići reforma financijskog sektora.

Ovi strahovi o „srednjem vijeku, „vjerskoj policiji“ i „crkvenoj hegemoniji“ koje ste naveli su u najmanju ruku smiješni, a dolaze od onih koji su do prije demokratskih promjena mahom pripadali strukturama totalitarnog komunističkog režima. Upravo su oni zabranjivali, zatvarali, proganjali i likvidirali. Osobno sam, a to je i politika moje stranke Hrast za otvoreno, tolerantno društvo, međutim oni koji nas napadaju pod krinkom sloboda i tolerancije najviše su protiv toga. Mnogima smeta eksplicitna suverenistička, kršćanska politika koju zastupam, mislim da je jasno zašto, zar ne?