Pet korizmi sv. Franje
Slavljenjem mise pepelnice na Čistu srijedu i obredom pepeljanja ušli smo u korizmu, vrijeme duhovne pripreme za Uskrs – središte liturgijske godine Crkve. Sam pojam korizma potječe od latinske riječi quadragesima, a znači četrdesetnica, tj. razdoblje od 40 dana
Broj od 40 dana podsjeća nas na neke biblijske događaje: trajanje potopa na Zemlji (Post 7,17); dane kad je Mojsije ostao na Sinaju s Bogom (Iz 34,28); godine koje su Izraelci proveli u pustinji (Br 14,34); put Ilije u pustinji (1 Kr 19,8); te 40 dana boravka i iskušenja Isusa u pustinji (Mk 1,12). U svim ovim događajima iz Biblije postoji vrlo jak odnos između Božjega iskustva, osobito iskustva njegove milosti i posta.
Vrijeme korizme za sv. Franju Asiškoga bitan je dio njegova života i duhovnosti. Franjo čak govori o više četrdesetnica ili korizmi. Tako piše u Potvrđenom pravilu:
„I neka poste od svetkovine Sviju svetih do Rođenja Gospodinova. One pak koji svojevoljno poste svetu četrdesetnicu, koja počinje od Bogojavljenja i traje četrdeset dana (Mt 4,2) neprekidno, a Gospodin ju je posvetio svojim svetim postom, neka Gospodin blagoslovi. Koji pak neće, nisu obvezani. Ali drugu četrdesetnicu do Uskrsnuća Gospodinova neka poste.” (PPr 3,5-7).
Kao što vidimo, Franjo u III. Poglavlju Pravila spominje tri prigode tijekom godine u kojoj njegova braća mogu proživjeti korizmu, tj. 40 dana posta, slijedeći primjer Krista koji je 40 dana postio u pustinji, prije nego što je započeo javno djelovanje i propovijedanje narodu.
Franjo je bio čovjek naviknut na korizmu. Franjevački izvori svjedoče da se više puta tijekom godine povlačio na skrovita i samotna mjesta kako bi se posvetio molitvi i postu. Poznato je pet njegovih korizmi, tako da je u roku od godinu dana proveo zasigurno više vremena u pokori i postu (oko 200 dana) nego u bilo čemu drugom.
Korizma je za sv. Franju Asiškoga bila sastavni dio njegova istinskoga puta obraćenja te trnovit način suobličavanja Kristu pobjedniku nad grijehom i smrću, Kristu siromašnom i molitelju u pustinji.
Franjevačka korizma
Prigode za Franjine korizme uvijek su bile povezane s liturgijskim vremenom i svetkovinama prema kojima je Franjo imao posebnu pobožnost. Prva od njih je Adventska korizma koja bi trajala od svetkovine Svih svetih do Božića (PPr 3,5; 2 Čel 131), što znači dva mjeseca posebne meditacije Božje riječi te intenzivne molitve, pokore i posta.
U Asiškom zborniku (br. 81) ova se korizma spominje i kao korizma sv. Martina jer je bio običaj u srednjem vijeku da se vjernici pripreme za Božić postom počevši od blagdana sv. Martina (11. studenoga). Ova korizma kasnije je još u tradiciji nazvana Franjevačkom. Ona označava veliku predanost Franje otajstvu utjelovljenja, otajstvu poniznosti Sina Božjega koji postaje Dijete. Nju Franjo traži od svoje braće kao obvezatnu.
Druga korizma trajala je 40 dana počevši od ponedjeljka poslije svetkovine Bogojavljenja (1 Bon 9,2; PPr 3,6). Naziva se još i Blagoslovljenom jer je Franjo u Pravilu samo preporučuje braći, a zaziva Božji blagoslov na onu braću koja ovu korizmu dragovoljno poste. Ovom korizmom Franjo je htio uspostaviti vezu između Božića i Uskrsa. Često je trajala manje od četrdeset dana jer se nastavljala na Veliku korizmu.
Velika korizma je ona koju propisuje Sveta Majka Crkva u pripremi za Uskrs, koja i danas traje od Pepelnice do Uskrsa. Za Franju je ovo bila korizma nad korizmama, razdoblje u kojemu je želio s najvećom predanošću odgovoriti na ljubav Sina Božjega koji je nas ljubio do kraja (Iv 13,1). On je duboko vjerovao i shvaćao da su Božić i Uskrs tako blisko povezani da predstavljaju dva pola jednoga otajstva spasenja. Zato je imao posebnu pobožnost prema otajstvu utjelovljenja te muke i uskrsnuća Gospodnjega. Tako piše Toma Čelano u svom Prvom životopisu sv. Franje:
„Njegovu je pamet napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem i ljubav što se očitovala u Muci; tako je jedva htio razmišljati o nečemu drugom.” (1 Čel 84).
Iskustvo Božje ljubavi
Sv. Bonaventura svjedoči da je Franjo postio i jednu korizmu od svetkovine svetih Petra i Pavla (29. lipnja) do svetkovine Uznesenja BDM – Velike Gospe jer je prema Djevici Mariji gajio posebnu pobožnost (1 Bon 9,3). Ova korizma izraz je Franjine duboke crkvene pobožnosti, pa je i započinjao ovu korizmu na dan svetih apostola te je time naglašavao potrebu zajedništva s papom kao simbolom jedinstva i univerzalnosti Crkve. S druge strane ona je nastala i iz Franjine velike marijanske pobožnosti: „Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina.” (2 Čel 198).
Korizma sv. Mihovila peta je Franjina korizma u godini kao priprema za blagdan ovog arkanđela (29. rujna), koju je započinjao nakon svetkovine Velike Gospe (2 Čel 197). Nije ju nametnuo niti je preporučio svojoj braći, nego je zahtijevao samo za sebe. U tom razdoblju Franjo je duboko meditirao o Kristovu otajstvu, u njegovu eshatološkom pogledu. Tijekom jedne od tih korizmi primio je svete rane (stigme) na brdu La Verna 1224. godine (1 Čel 94-96). Ovaj događaj kao iskustvo Božje ljubavi na La Verni utisnuo je duboku promjenu ne samo na njegovu tijelu u vidu svetih rana nego prije svega na njegovu srcu i duši.
Svaka korizma za Franju je, kao i za sve vjernike, milosno vrijeme namijenjeno intenzivnijoj molitvi, postu i pokori s ciljem obraćenja i obnavljanja milosti koju smo dobili na krštenju. Međutim, u življenju i aktualiziranju ove pokore Franjo je očito imao svoj poseban način kako to ostvariti. Prije svega, Franjo je mrtvio svoje vlastito tijelo ne iz mržnje nego iz ljubavi. Svojim rigoroznim postovima i cjelonoćnim bdijenjima htio je što vjernije nasljedovati Krista i pokazati da mu ništa na ovom svijetu nije važnije od ljubavi prema Bogu.
Nadalje, Franjo je shvatio da kad Bog želi razgovarati s nekim osobno, onda ga poziva u pustinju. Iz toga razloga, za vrijeme korizme izbjegavao je druge, sklanjao bi se negdje u šumi na osami, u špiljama planina, na najudaljenijim mjestima gdje bi se onda samo posvetio Bogu i provodio svoje vrijeme u dugotrajnoj molitvi. Tako odvojen od ljudi, Franjo je želio biti odvojen i od posjedovanja stvari. Na mjestima gdje je obavljao svoju korizmu, više nego u drugim obitavalištima, htio je da vlada Gospođa Siromaština. Nije želio da ga ikakva zemaljska misao, niti bilo koja zemaljska briga ometa u njegovu kontemplativnom zanosu.
Konačno, ljepota i radost stvorenja. Ljubav sv. Franje prema siromaštvu nije ga spriječila da se divi i ljubi sva Božja stvorenja. Štoviše, tek u tom stanju, slobodan od svake požude i slobodan od svakoga posjedovanja stvari, mogao se istinski diviti drugim Božjim stvorenjima i nazivati ih braćom i sestrama. Iz toga razloga, da bi doživio svoju korizmu u punom smislu, izabrao je mjesta u prirodi gdje bi bio okružen zelenom šumom, šarenim travama i cvijećem, pjevom ptica. Takvi krajolici omogućili su mu maksimalnu kontemplaciju, olakšali postove i mrtvljenje svoga tijela.
Franjo se u svojim korizmama ne ograničava samo na meditativno iskustvo susreta s Bogom u svojoj kontemplaciji, nego upravo iz toga susreta izvire i njegova milost i pažnja za druge, za bližnjega koji svakodnevno stoji pred nama. Zaista, život sv. Franje, kao što je papa emeritus Benedikt XVI. napisao u jednoj svojoj korizmenoj poruci, bio je trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao donoseći ljubav i snagu koja proizlazi iz Boga, kako bi služio svojoj braći i sestrama s istom ljubavlju prema Bogu.
Život i primjer sv. Franje uči nas da se i mi u ovom milosnom korizmenom vremenu na poseban način trebamo povući u sebe i živjeti u svojoj pustinji. Moramo ostati sami da slušamo i čujemo Gospodina, da razmišljamo o njegovoj Riječi, da ispitamo naše srce i našu savjest, da uvidimo iskreno kakvi jesmo, bez ikakvoga uljepšavanja i skrivanja nečega. Često u životu postoji velika buka oko nas i unutar nas, buka koja nas čini gluhima za glas Božji i braće oko nas. Važno je povjerovati i dopustiti Gospodinu da nas dotakne, prosvijetli i preobrazi cijelo naše biće i cijeli naš život.
Piše fra Danijel Nikolić