Čini se da žene u pravilu nemaju osobito izraženu sklonost i potrebu za skladanjem
Ponekad se dogodi da nenadano otkrijemo neobičnost u nečem naizgled uobičajenom, svakodnevnom, što se ponavlja i podrazumijeva, i tada izroni pitanje na koje ne znamo odgovoriti. Kad pomišljamo na povijest glazbe i generacije velikih skladatelja, vjerojatno nesvjesno podrazumijevamo da su svi oni muškarci i da tako treba biti. Ta mi se samorazumljivost raspršila kad sam se prvi put susreo s imenom jedne skladateljice (iz XVI./XVII. stoljeća) – bila je to Francesca Caccini. Čudio sam se tome, kako se nikad ranije nisam upitao, zašto među skladateljima nema žena. Odnosno nema ih mnogo i nema poznatih.
Na upit o ženama skladateljima Google će izbaciti velik broj stranica od kojih više njih sadrži poduže popise imena. Međutim, većina tih imena vjerojatno nisu poznata ni mnogim obrazovanim glazbenicima, a kamoli ostalim ljudima. U stručnim izdanjima povijesti glazbe (i to opsežnijim poput Andreisa), naći ćete informacije o svega nekoliko imena. To su: spomenuta Francesca Caccini, zatim Clara Wieck Schumann, , te Nadia i Lili Boulanger. Uz ove susreće se još jedan broj imena koja se samo spominju, poput Fanny Mendelssohn, sestre Felixa Mendelssohna.
Fanny Hensel, 1842, by Moritz Daniel Oppenheim
Izvor: en.wikipedia.org
Francesca Caccini iz Firence zajedno sa svojim ocem Giuliom Caccinijem pripada prvim generacijama opernih skladatelja. Francuskinje Germaine Tailleferre, Nadia i Lili Boulanger su skladateljice prve polovice dvadesetog stoljeća. Nadia se istaknula kao izvrstan nastavnik kompozicije, a među njezinim učenicima je više istaknutih skladatelja XX. st., dok je njezina sestra Lili bila veći skladateljski talent od nje. Francuska je vjerojatno zemlja koja je dala najviše žena skladatelja, većinom u XX. stoljeću.
Među ovim imenima čitateljima je možda najkorisnije zapamtiti Claru Wieck Schumann (1819-1896), iz jednog običnog i jednog neobičnog razloga. Običan je taj da ova umjetnica zaslužuje pamćenje, doduše ne toliko kao skladateljica, nego prvenstveno kao izvrsna i slavna pijanistica koja svoju poznatost ne duguje samo svome suprugu Robertu Schumannu, glasovitom skladatelju, nego najviše svom talentu i radu koji je uložila u preko 60 godina dugu međunarodnu koncertnu karijeru. Neobično je to da je većina nas – bogatiji svakodnevno, siromašniji rjeđe – gledala lik Clare Schumann na najpopularnijoj novčanici s ovih prostora – onoj od 100 njemačkih maraka. Vjerojatno nikad se ne pitajući tko je to.
100_DM_Serie4_Rueckseie
Deutsche Bundesbank,
Frankfurt am Main, Germany
Izvor: en.wikipedia.org
Zašto je u povijesti glazbe tako malo žena skladalo, a od onih koje su to činile nijedna nije ostavila dublji trag iza sebe? Prvi odgovor koji se nameće je onaj koji uzrok vidi u naglašenoj patrijarhalnosti naše kulture i zapostavljenosti žene. Istina je da je žena u prošlosti imala takav položaj u društvu, da se nije mogla lako afirmirati kao skladateljica. Razlog su tome u dobroj mjeri i društvene predrasude o ženi. Primjerice, Abraham Mendelssohn u jednom pismu ovako savjetuje svojoj kćeri Fanny: Felixu će glazba možda postati profesijom, dok će tebi uvijek ostati samo ukras; nikad neće moći, niti bi trebala biti temeljem tvoje egzistencije. Ovakve su predrasude svakako dovodile do nedostatka samopouzdanja kod žena: Nekoć sam mislila da posjedujem kreativni talent, ali odustala sam od te misli; žena ne smije žuditi za skladanjem – do sada još nijedna nije bila sposobna za to, pa zašto bih ja očekivala da budem? – napisala je u svom dnevniku 1839. Clara Schumann.
Portrait by Franz von Lenbach, 1878.
Izvor: https://en.wikipedia.org
Je li, međutim, sve do ukorijenjenih predrasuda patrijarhalnog društva, ili postoje i drugi razlozi? Žene su se kroz prošlost do danas uvijek mogle afirmirati kao instrumentalistice i pjevačice, pa kao takve postići i veliku slavu. Povijest opere puna je slavnih primadona, a za Claru Schumann nemamo informacija da se kao pijanistica morala dokazivati više nego drugi pijanisti, muškarci. Žena i muškarac su dva različita bića, različita načina gledanja, osjećanja, razumijevanja, različitih sposobnosti. Čini se i to da žene u pravilu nemaju osobito izraženu sklonost i potrebu za skladanjem. U svakom slučaju, pogrešno je svaku razliku između muškarca i žene, pa tako i ovu zastupljenost u povijesti glazbenog stvaralaštva, apriori vidjeti kao rezultat diskriminacije žene.
Autor: Anto Kovačić
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=K7g-VeD2kkU