Tomislav Ivančić: Imati ili biti?
Kad sjednem odmoriti se u naslonjač, zagledam se u svoju dušu i u sve ono što sam ja. Kad šećem prirodom i smirivam svoje misli, nakon određenog vremena se pitam: "Tko sam ja? Onaj koji osluškuje ili onaj koji govori? Zar je moja duša netko različit od mene i zar sam ja netko drugi, a ne ona? Ponirući u sebe, otkrivam svoje misli, čežnje, odluke, otkrivam nagone, potrebe, dok mi netko u meni, netko kao moj ja, govori da budem etičan, moralan, čestit
Kad sjednem odmoriti se u naslonjač, zagledam se u svoju dušu i u sve ono što sam ja. Kad šećem prirodom i smirivam svoje misli, nakon određenog vremena se pitam: “Tko sam ja? Onaj koji osluškuje ili onaj koji govori? Zar je moja duša netko različit od mene i zar sam ja netko drugi, a ne ona? Ponirući u sebe, otkrivam svoje misli, čežnje, odluke, otkrivam nagone, potrebe, dok mi netko u meni, netko kao moj ja, govori da budem etičan, moralan, čestit. A istodobno kao da mi neki drugi moj ne-ja govori da se ne isplati biti pravedan, strpljiv, ljubazan. Promatram sebe i vidim svoju čežnju za dobrim jelom, odijelom, društvenim položajem, čežnju da imam, okupljam, da budem siguran. A onda me druga čežnja povede na nove putove i kaže da zaboravim sve što imam i da počnem graditi nešto novo, razmišljati, meditirati, moliti, istraživati, mijenjati srce i donositi nove, poštene, humane odluke. Važnije je biti nego imati. Važnije je ostati pošten pa makar ništa ne imati, nego imati sve a mrziti, biti nečovjek i imati opterećenu savjest.
Tako zapažam da sam ja i onaj iznutra i da imam oči koje vide mene samoga i da imam uši koje osluškruju moju osobu i moje “ja”. Da imam neku vrstu duhovnog njuha kojim procjenjujem mirise morala, etike i humanosti. Život prolazi i sve što imam jednog dana ću napustiti. Smrt je neumoljiva. Dobro koje sam učinio i suza koju sam bilo kome otro ostat će sa mnom jer mi ih smrt ne može istrgnuti iz ruku. Dobra djela i humani, etički čin ostat će moji zauvijek. Bit će tragovi koje će pokušati slijediti mnogi. Mislim da znam kojim putom trebam ići.
Čujem kako u dubini mene odjekuju Augustinove riječi: “Za sebe si nas stvorio, Bože. I nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.”
Stvoren sam da i ja ugradim svoj kamen u izgradnji boljeg svijeta.
(Minuta za tebe)