Vruće, vrlo vruće, užasno vruće, paklenski vruće, planet Zemlja šalje poruku ljudima da su uspjeli upropastiti i nju i sebe, te će zajedno uvenuti. Samo u Zagrebu nije bilo dovoljno vruće, pa je zapaljen Jakuševac da ne zaostajemo za gradovima u razvijenim zemljama. Razletio se pepeo, a televizije odmah reagirale emitiranjem filma o Pompejima, uz druge neke emisije poput “Kuhan i pečen”. U svemu, ljudi su nakon toplinskoga vala izgledali kao da su ispali iz herbarija.
Preskočio sam jednu rubriku, isprika, preskočio sam onu žalosnu rekonstrukciju Vlade u koju su ušli poznati lumeni i autoriteti, ljudi hrabri i odvažni jer znaju da su zaposleni na određeno vrijeme, kao i većina Hrvata, uostalom. Preskočio sam otvaranja i zatvaranja festivala, posebno nagrade u Puli gdje film o Gotovini nije imao nikakve šanse – onaj tko zna stanje duha u “hrvatskoj filmskoj zajednici” nije ni mogao očekivati da će ta bratija simpatizirati generala ili film o njemu, posebno zato što je riječ (i) o trijumfu hrvatskih oružanih snaga koji je noćna mora opisanih. Film nisam vidio, možda nije remek-djelo ali sigurno nije toliko loš kako su o njemu pisali kritičari, a oni gotovo listom dolaze iz jugoslavenskoga podzemlja pogurnutog već davno u medijsko nadzemlje.
Bratija je već početkom stoljeća inaugurirala kanon: o Domovinskom ratu i sudionicima može se snimiti film ako se branitelji prikažu kao nestabilne i mračne osobe sklone opačinama i suicidu ili se mogu (film “55”) prikazati kao žrtve, s tim da ih neprijateljska strana poubija sve do posljednjega, na radost kritičara. Svaka uspješna akcija hrvatske vojske nije dobrodošla jer otvara rane na dušama velikosrpskih jugomanijaka. No dobro, “Generala” ću pogledati kada bude u kinima, a svakako televizijsku seriju. Nekako usporedo s Pulom emitirana je već odavno snimljena serija o najvećem sinu naših naroda i narodnosti istoga redatelja (i scenarista), i dobro je da se reprizira budući da je izrasla nova publika kojoj treba reći tko je bio Tito, kako je preko leševa stigao do vlasti i na leševima ju održavao, tipični sociopat i lešinar, zločinac velikoga zamaha. U seriji se pojavljuju ljudi koji su na žalost već mrtvi, kao i oni koji su na žalost još živi (kao i u seriji o Udbi), a najdirljiviji su oni koji, premda oprezno, žele reći da Broz nije ništa znao o masovnim zločinima nad Hrvatima, što je morbidna laž i postoje dokazi da se četrdeset pete uvijek nalazio vrlo blizu mjestima smaknuća hrvatskih smradova, kako ih je nazivao.
Manji dio Hrvata uspio se spasiti i otploviti preko velikih mora, priključiti se onima koji su odlazili od svršetka 19. stoljeća i nadalje u valovima dvadesetoga. Za srpske “Novosti” sve su to ustaše, baš kao u njihovu komunizmu. Pupovčev (je li još?) Srbobran okomio se s razlogom (iz svoga kuta) na novootvorenu katedru za demografiju i iseljeništvo na Hrvatskim studijima, nazvavši ju ustaškom. Iseljavanje Hrvata pupovčani prate s velikim simpatijama, ali na pomisao da bi se potomci davno iseljenih Hrvata možebitno vratili u Hrvatsku – dobivaju osip. Nikako se to ne uklapa u njihove planove, a oni su dalekosežni. Mogu površni ljudi odmahnuti rukom i reći da SDSS Srbi (više) nisu naš problem, ali nije tako. I ja bih rado odmahnuo rukom kada ne bih u svemu prepoznao sustav koji sve bolje funkcionira pod firmom zaštite manjine i uz srdačno sudjelovanje hrvatskih vlasti koja se ponaša kunktatorski i dade se ucjenjivati.
Rečeni sustav je učvršćen upravo zadnjih godina pod palicom navodnoga desnog centra, sporazumaša koji preziru narod i njegove osjećaje, to jest “većinski narod” što je nova suznačnica za Hrvate. Da vidimo jesam li u pravu: u Saboru SDSS ima zajamčena tri mjesta, a zašto – ne zna se. Odbor za nacionalne manjine drži SDSS i samome sebi dodjeljuje (hrvatski) novac za protuhrvatski list i druge potrebe. Koliko članova SDSS-a ima po ministarstvima i institucijama, ne znam, a i inače se ne zna, jer da se zna Hrvati bi se rasrdili. Još se nitko nije javno zapitao što se sve može postići u Hrvatskoj s članskom iskaznicom SDSS-a, a može se vrlo mnogo, i lagodno živjeti . O “Novostima” ne treba trošiti riječi, one pišu što SDSS misli (i SNV). Koliko je već naslovnih stranica, unutarnjih i inih tekstova posve otvoreno posvećeno izrugivanju, opanjkavanju i nepatvorenoj mržnji protiv hrvatske države, hrvatstva općenito , hrvatske vojske i hrvatskih branitelja? A mi imamo “službe” koje, na zahtjev politike, šute . Što učiniti? Ono što je uradio Luka Mišetić kada ga je Pupovac uvrijedio (a zna se zašto, na zubu mu je zbog Gotovine) – tužio ga. Valjda američkom sudu, jer ako bi stvar završila na hrvatskom, pojeo vuk magare. Možda Ustavnom sudu, ali ondje se bave višim poslima, ondje idu i opet uz dlaku SDSS-u (SNV) pa “preotvaraju” slučaj ćiriličnih ploča u Vukovaru, a novi (i neki stari) ministri povlađuju. Tako ćemo, ako se nastavi priča, imati ove jeseni i opet dvije kolone u Vukovaru, tako i HDZ riskira svoju kožu zbog SDSS-a jer ljudi prate, nisu glupi, vide što se događa.
Nadalje, srpski su junoše esdeesesovskog tipa duboko zagazili u hrvatsku kulturu (ne samo medije, koji spadaju u područje kulture, ponavljam), u kazalište koje i mimo SDSS-a prikazuje proizvode koji kao da su pisani za “Novosti”, a na Brijunima se okuplja beogradsko društvo uz logistiku (posebno jednog) zagrebačkog teatra. Na filmskom festivalu u Puli nagrađuje se film “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, sadržaj kojega (koliko sam pratio) ni jedan od kritičara pa i “običnih” novinara nije imao srca ispričati općinstvu, tek sam vidio jednu usputnu rečenicu da je film “politički nekorektan”. Elem, neka je pošast zahvatila Hrvate i oni se pretvorili u zombije. Spas je nađen u posljednjem Srbinu, čija će krv biti lijek. Za to ste, gospođe i gospodo, platili. Kunama.
Idemo dalje: SDSS organizira proslavu tzv. Dana ustanka naroda Hrvatske (!) u Srbu, sablasnu predstavu koja slavi masovna ubojstva počinjena nad hrvatskim civilima. I tu je vrhunac dokaza da sustav funkcionira: koja to država i koji narod na svijetu dopušta da se slave njegovi krvnici? Normalna će država zabraniti takav skup, rastjerati ga policijom ako se zabrana ne poštuje. Da. I zato, velim, tzv. desnocentristički sporazumaši sada već namjerno (nakon sage o referendumima i slično) kljucaju jetra hrvatskom narodu dopuštajući da opisani sustav bezočno ignorira hrvatske osjećaje i hrvatsko pamćenje, dopušta prešutno restituciju stanja prije stvaranja samostalne hrvatske države, dopušta zaplotnjački, ne suviše suptilan teror.
Nije to (nije SDSS) jedina opcija koja ucjenjuje sporazumaše, tu je i HNS koji u anketama ne može dostići jedan posto potpore ni kada se podigne na prste, a njemu je prepuštena znanost i obrazovanje, gospodarstvo, sve za neke nejake ručice, za nejaku stabilnost sporazumaške Vlade koja je, znači, podložna ucjenama. Ucijenjena. Iz međimurske utvrde jednopostotna stranka puca po Zagrebu kada se sjeti, a nedavni “posjet” Vlade najsjevernijoj županiji (inače Međimurcima kao ljudima svaka čast) očito je bio uvjet da se financiraju zamašni programi, uvjet postavljen nešto ranije prije turobne rekonstrukcije Vlade, da bi prošla u Saboru.
Naravno, uvjet je bio i ostanak ministrice obrazovanja, čiji su rezultati već uglavnom poznati i porazni. U međuvremenu, HDZ (vodstvo) ne opaža da samome sebi kopa rupu (i pasjak), ne vidi što se događa, ne osluškuje.
Budući da sam dugo u svemu, pa i sada kada nisam, atmosfera koja se stvara ne samo putem medija jako me podsjeća na onu svršetkom 1999. kada su svi povezani s HDZ-om proglašavani lopovima, a stranka izgubila izbore. (Tko je zatim opet podignuo tu stranku na noge, zapisano je.) Sadašnji sporazumaši upali su u istu zamku, dopustili da im mediji i oporba iz tjedna u tjedan sugeriraju kojega ministra treba smijeniti (“svaki tjedan ministar jedan”) i tako “priznali” da imaju kriminalce u Vlade, premda taj tzv. kriminal uopće nije imao dimenzije dostojne da se tako nazove, u najvećem (ili svim) slučajevima, a optužbe su dolazile od opozicionara koji imaju na tone putra na glavi. I što sada? Imam dojam da Plenkovićevu Vladu drži na životu još samo spretni financijaš Marić, a hoće li se dokotrljati do parlamentarnih izbora? Da, hoće. Ali onda slijede izbori. Za sada u sjeni drugih izbora, to jest za predsjednika/cu države, duge i mračne kampanje u kojoj će se potezati noževi, metaforički rečeno. Prvi ispit raspoloženja naroda bit će, kao i obično, na sinjskoj Alci – ondje će se, kažu, okupiti svi pretendenti, a javnost pred ekranima pratiti duljinu pljeska svakom kandidatu. Ili šutnje. S pozivom i potporom Penavi, Kolinda je povukla dobar taktički potez i ponešto anulirala loše procjene iz nedavnih dana.
Puštenje i neandertalci
Smanjuju se za neke grane, ali stablo i nadalje ostaje. Turizam i ugostiteljstvo trljaju ruke, sezona je neobična, pa ih svaka dobra vijest raduje. Zdravstvo je u komi, veledrogerije prijete, a svi zajedno krivca nalaze u pušačima. Ja sam, eto, pušač, pušim jer bez cigarete ne mogu pisati. Dok sam pisao ovo što čitate, popušio sam kutiju, a možda i više. Nisam iznimka, i oni koji se ne bave mojim poslom puše, prodaja cigareta ide kao luda, navike se ne mijenjaju ni nakon drastičnih poskupljenja, a sada se najavljuju nova. Sve za spas naroda, koji puši i ne vidi da ga se poskupljenjem cigareta spašava, nego ga se pravi blesavim kada mu govore da su cigarete – luksuz. Kakav luksuz! Da je meni do luksuza, ne bih vozio auto star četrnaest godina. Nego, u subotnjem broju dnevnih novina napokon sam shvatio odakle meni ta mana (ne s neba). S velikim zanimanjem pročitao sam napis o neandertalcima i utjecaju njihovih gena na suvremenog čovjeka. Tih gena nemamo previše, vele, ali i ono malo je povezano s nekim fenomenima, pa i bolestima, pa i ovisnostima, recimo o – nikotinu. Baš tako se tvrdi u popularno-znanstvenom članku. Znači, pušači su, jednostavno rečeno, neandertalci, drugorazredna bića kojima homo sapiensi mogu udarati poreze i trošarine kako se sjete. Sada mi je lakše. I predlažem da se na kutijama cigareta ne prikazuju one užasne slike, nego neandertalci s tekstom: ako pušite, ne ćete odmah umrijeti, ali ćete izumrijeti.
Afganistan i Hrvati kao predziđe
Bilo je samo pitanje dana kada će hrvatski vojnik poginuti u Afganistanu. Svi smo to znali i svi smo strahovali. Skupnik Briški je na stanovit način pandan prvom poginulom hrvatskom redarstveniku, Josipu Joviću, s tim da je nesretn skupnik prva hrvatska žrtva u “međunarodnoj misiji”. Što Hrvati rade u Afganistanu? A što su radili u Tridesetgodišnjem ratu, što su radili na Soči i u Galiciji, također u “međunarodnim misijama”. Ne mislim da bi sada navrat-nanos trebalo povući sve hrvatske vojnike iz Afganistana, ali treba početi sa smanjivanjem kontingenta, to prije što je Amerima jasno (kao i prije Rusima) da uspjeti ne mogu, pa se i oni polako ali sigurno (?) povlače. To jest, da na kraju ne ostanu samo Hrvati kao predziđe u koje će se zalijetati talibani.
Imamo mi i svoje predziđe na granici kod Kladuše (i Cetingrada) u koje se zalijeću ilegalni migranti, dobar broj njih i iz Afganistana. A sudbina predziđa ne će nas ni u budućnosti mimoići, jer Rusi uporno rade na viziji pripajanja RS-a Srbiji, i cijela će ta poluvelika Srbija s velikim bratom u zaleđu, jednoga dana, a možda i prije, baciti oko na “srpske zapadne provincije”, to jest Irinejevu Slavoniju i Dalmaciju. Najnovija pandorska akcija SDSS-a oko VuAkovara nije drugo do pokušaj učvršćenja mostobrana. (Usput: imenovanje Lazanskog za srbijanskog veleposlanika u Moskvi – a tip nam je vrlo dobro poznat – zlokobni je signal koji treba prepoznati.)
Autor: Hrvoje Hitrec
Izvor: projektvelebit.com