Može li gore? 6. listopada 1992. nakon tromjesečnih bjesomučnih borbi slomljen je otpor  branitelja Bosanskog Broda i onog dijela Bosanske Posavine. U medijima, kao i obično, ni riječi o tome. Odmah po ulasku u Bosanski Brod  srbočetnička razuzdana vojska počela je s pljačkanjem, paljenjem i miniranjem svih vitalnih objekata u gradu. U plamenu je bila Rafinerija nafte, pošta, stambeni blokovi, a obiteljske kuće Hrvata i Muslimana su se pljačkale i rušile…

Oko 200 tisuća pretežno Hrvata protjerano je s ovog područja, a do danas se od njih tamo vratilo tek nekoliko tisuća, koji žive kao građani „drugog reda“.

O tome se malo govori i piše. Ne snimaju se filmovi, niti protestira.

A dobro se sjećam tih dana, jer sam zajedno sa koprivničkim dragovoljcima, 145. taktičkom grupom „Jastrebovi“ (pod zapovjedništvom Željka Capića i Midhada Srabovića) i sam bio sudionik tih nesretnih događanja.

Kad smo se tog 6. 10. povlačili kao „uspomenu“ na ovaj dio ratišta „zaradio“ sam i metak, tj. bio ranjen prigodom ulaska u Bosanski Brod.

A tamo su se vodile žestoke borbe. U članku „Srbi pojačavaju napade“, (Večernji list, 6.10. 1992.) uz ostalo je istaknuto da je samo u jednom danu na Novo Selo palo više od tisuću projektila, na Koraće više od sedamsto, na Kolibe oko stotinu itd.

Prema Slavonskom Brodu povlačile su se i tisuće i tisuće civila, koji nisu željeli doživjeti sudbinu mnogih koji su bili ubijeni. No, most koji spaja dva „broda“ Bosanski i Slavonski bio je zatvoren 6.10. već oko 13 sati, tako da mnogi koji su željeli spas potražiti u Hrvatskoj morali su skelama ili drugim sličnim sredstvima preko Save. Kad smo došli na hrvatsku stranu umnogome smo bili iznenađeni podatkom da vrlo mali broj ljudi uopće zna što se događalo ili dogodilo „preko Save“, a zatim i neprestanim granatiranjem i snajperskim mecima koji su nas umjesto dobrodošlice dočekali u Slavonskom Brodu.

Prema nekim informacijama, Srbi, kao okupatori, platili su visoku cijenu: 6000-8000 srpskih i crnogorskih vojnika je poginulo, uništeno je oko 160 tenkova, više od tri tisuće topova, haubica, srušen 21 zrakoplov…

Izgubljena bitka  za Bosanski Brod za HVO i ostale vojne postroje nije značila i izgubljeni rat, a bitke su se nastavile na oraškom području (ali i drugdje).

Govoreći o padu Bosanskog Broda dr. Franjo Tuđman je kazao (Večernji list, 17.10.1993.) da u tome slučaju  još ima otvorenih pitanja. Tek treba vidjeti tko je sve kumovao naredbi o povlačenju naše brigade iz Bosanskoga Broda. Naime, u trenutku kad se JNA povukla s Prevlake, došla je naredba da se povuče naša brigada iz Bosanskog Broda.“Ispalo je da sam ja naredio povlačenje, a ja sam samo naredio da se ostane i da se brani“, rekao je predsjednik Tuđman.

Što se stvarno dogodilo u Bosanskoj Posavini još i danas je nepoznanica. Kao da su svi digli ruke, pa ne čuju ni apele koje svako malo upućuje banjalučki biskup Franjo Komarica. Jednom je rekao: “Nezgodno je prebrojavati ljude, kao što zna hrvatska javnost, banjalučka biskupija je od biskupija u cijeloj Europi najviše nastradala, to čak znaju i u Koreji. Pjongjang je naša pobratimska biskupija, tamo su ubijeni biskupi i svećenici. Ja još nisam ubijen, ali jesu moji svećenici, moji vjernici su ubijeni i protjerani…Svi šutimo, svi to znamo, to godinama traje, Zagreb to zna, zna Bruxelles, zna Washington, zna Sarajevo… kome mi pripadamo? Na desetine tisuća ljudi nestali su pred očima političara i javnosti. Pitam, je li to normalno?“ – kaže biskup Komarica.

U Banja Luci najčešće govore da dok je ova vlast tamo neće biti rasprava o povratku Hrvata u Bosansku Posavinu!

Pametnome  dosta.

 

Mladen Pavković

Izvor: braniteljski-portal.com