Bivša sovjetska republika Armenija nalazi se na južnim obroncima Kavkaza. Prema predaji na najvišem armenskom gorju Araratu, koje je danas tursko državno područje, zaustavila se Noina korablja. Armenski grb ima u sebi sliku gore Ararata, a Armenci za sebe tvrde da potječu izravno od patrijarha Noe. Svoju povijest Armenci rado uspoređuju s Noinom: Noa je okružen nevjernicima i neprijateljima, od Boga izabran i pozvan biti drugima glasnikom i posrednikom spasenja.
Armenci i njihova Crkva od 301. godine
Godine 301. armenski kralj Tirdates III. proglasio je kršćanstvo državnom vjerom, dvanaest godina prije Milanskoga proglasa (god. 313.), kada je car Konstantin podario kršćanstvu slobodu u cijelome Rimskom carstvu. Utemeljitelj armenske Crkve je sveti Grgur Prosvjetitelj, kršćanski vjerovjesnik iz Kapadocije, kojega je moćnik (relikvijar) dao povratiti današnji Papa iz Napulja u Armeniju.
Stoljeće nakon prihvaćanja kršćanstva monah Mesrop Maštoz razvio je armensku abecedu, a doskora imamo i prijevod Biblije na armenski jezik. Armensko gorje i područje Armenije bijaše ozemljem na kome su se smjenjivali redovito razni osvajači, Perzijanci, Sirci, Mongoli, Turci koji su u pravilu obespravljivali i podjarmljivali kršćanski armenski narod. Kroz skoro punih 600 godina, od trinaestoga stoljeća, Armenci nisu imali svoje države niti samostalnosti. Međutim, Crkva ih je održala na životu i zahvaljujući Crkvi Armenci su uspjeli sačuvati vlastiti jezik, kulturu i samosvojnost te visoku svijest o sebi.
Armenci se smatraju Božjim izabranicima. Oni su poput Noe Božji izabranici. I njih Gospodin ljubi i izabire, dok ih okolni narodi progone i ismijavaju. Sve do današnjih dana. Napose danas smatraju Armenci Turke svojim ljutim neprijateljima i zatornicima. Međutim, unatoč porobljenosti, oni su uvijek pronalazili duhovno utočište u svome kršćanskome uvjerenju, bogatim obredima, predajama, svojoj armenskoj apostolskoj Crkvi.
I oni su tražili utočište poput Noe u korablji – Crkvi – za svih progona i navala. Međutim, od sloma Sovjetskoga Saveza i državnoga osamostaljenja i današnja se Armenija nalazi na raskrižju. Kao i u drugim postkomunističkim zemljama i u Armeniji su ljudi u kušnji spram vlastitoga identiteta. Suvremenost kuca snažno na vrata Noine korablje – Armenije – i postavlja upitnik: Zašto ne bi Armenci bili i budisti, zašto ne bi bili članovi i drugih vjeroispovijedi, a ne samo kršćanske?
Suvremene kušnje i Armenci
Pa ipak, unatoč suvremenim kušnjama, u posljednjih stotinu godina nikada armenska pravoslavna Crkva nije bila snažnija nego danas, od vremena stjecanja neovisnosti prije deset godina. U mladoj neovisnoj državi Crkva preuzima ulogu središnjega autoriteta. U stolnome gradu Erevanu na nekadašnjem Trgu republike sve donedavno stajao je veliki spomenik Lenjinu. Danas se na istome mjestu izvija i blista golemi križ, noću obasjan tisućama svjetiljki. Nadaleko poznati Radio Erivan odašilje i religijski program, Crkva je nazočna i na televiziji. Napose uoči velikih kršćanskih blagdana nudi televizija posebne blagdanske priloge.
Središte armenske apostolske Crkve nalazi se na rubu maloga grada Ečmiadzina, gdje je i veliki samostan, duhovno središte Armenije, zatim bogoslovija s prvostolnicom za patrijarha. Samo ime grada znači: Među nas je sišao Jedinorođeni. Naime, prema predaji sam Krist se ukazao svetome Grguru Prosvjetitelju i pokazao mu mjesto gdje treba podignuti prvostolnicu s oltarom. Koja se još Crkva može pohvaliti takvom predajom? Slika samostana i cijeloga kompleksa je predivna, prepuna učenika i učenica, studenata, koji danas traže pomoć i utjehu u molitvi. Mjesto za odmor duše – reći će studenti, svi odreda.
Svi nose križeve na prsima, sovjetska protubožna promidžba je otpuhnuta kao mjehur od sapunice. Svi će priznati: Za vrijeme komunističkoga mraka sve je bilo skriveno i zabranjeno, sve što je imalo ikakve poveznice s armenskom i kršćanskom predajom, poviješću, vjerom, a danas ipak uživaju u slobodi, makar su primanja veoma malena, a dohodak po glavi stanovnika skroman.
Turski genocid nad Armencima
U školama uz križ, Noinu sliku, moguće je vidjeti i slike junaka iz burne prošlosti, napose iz otpora za vrijeme strašnoga genocida iz godine 1915. Do danas armenski narod nije prebolio tu bolnu činjenicu te istinu da ih je više od milijun i pol pobijeno za mladoturskoga prevrata u Otomanskome carstvu. Bivši glavni grad Ani, grad s 1001 crkvom, nalazi se danas na turskome području.
I danas će mladi Armenci reći kako su im Turci uzeli, opljačkali i pobili sve. Žive u dubokoj svijesti da se treba za svoje do kraja boriti. Ono što danas većina Armenaca zahtijeva jest da suvremena Turska prizna činjenicu genocida nad armenskim kršćanskim pučanstvom. Nemoguće je optuživati suvremene Turke za genocid, ali i Armenci imaju svoj nacionalni ponos koga se teško odriču. Njihova ih patnička povijest ne čini žalosnima ni bespomoćnima, već im daje snage za budućnost. Više od šesto godina nisu imali vlastite države ni uprave, ali su imali Crkvu i Crkva ih je održala. Tako misle i o današnjoj Armeniji jer im nakon komunizma ne cvatu ruže, ali im Crkva daje uporište i moralnu snagu.
Kako je došlo do genocida god. 1915? Naime, u turskome je carstvu postojalo tzv. armensko pitanje. Za vrijeme Balkanskih ratova, kad je bilo očevidno da se otomansko carstvo raspada, zapadne su diplomacije razmišljale da bi unutar neke buduće Turske dale Armencima stanoviti oblik autonomije te tako riješili armensko pitanje. Čak su god. 1914. velike sile potpisale ugovore koji predviđaju armensku autonomiju. Međutim, do toga nije došlo. U sjeni Prvoga svjetskoga rata mladoturski nacionalistički zlosilnici rješavaju armensko pitanje na grozomoran način.
Prvi veliki sustavni genocid u XX. stoljeću
U zapadnoeuropskoj i sjevernoameričkoj uljudbi political correctnes – kulturi političke korektnosti isprepliću se razni nadnevci ili podsjećanje na ove ili one povijesne događaje. Međutim, 24. travnja ne igra gotovo nikakvu ulogu u svijesti ili sjećanju suvremenih demokracija. Taj pak nadnevak zavrjeđuje da se ispiše velikim slovima te se ureže u kulturnu i političku svijest suvremenoga svijeta, da ostane neizbrisivo utkan u cjelokupno svjetsko pamćenje.
Naime, nakon sloma otomanskoga carstva nacionalistički Mladoturci su toga nadnevka započeli provoditi u djelo prvi veliki sustavni genocid u 20. stoljeću nad cijelim armenskim pučanstvom. Nakana im bijaše stvoriti čistu državu od samih Turaka, ukloniti sve neturke, a Armenci kao značajna kršćanska manjina u novome ustroju bijahu smetnja.
Svoj su genocidni naum započeli Mladoturci u Istambulu, najprije nad armenskim intelektualcima, potom nastavili sustavnim pogromom, genocidom nad zapadno-armenskim pučanstvom istočne Anadolije. U tome genocidu stradalo je prema procjenama oko milijun i pol Armenaca. Bijaše to orgijanje nasilja praćeno masovnim ubojstvima, prisilnim deportacijama, preseljenjima u sirijsku pustinju, izgladnjivanjima, uskraćivanjem hrane, vode, svega potrebna za život.
Na krajnje barbarski i divlji način htjelo se zbrisati s lica zemlje cijelu jednu velebnu kulturu s vlastitim jezikom, pismom, slikarstvom, pjesništvom, prebogatom predajom. Htjelo se uništiti jedan posebni kršćanski izričaj te posebnu inkulturaciju Evanđelja i kršćanstva u narodu koji je prvi u cjelini prihvatio kršćanstvo. Veoma dirljivo i dojmljivo opisao je austrijski književnik, bogotražitelj i humanist Franz Werfel otpor i borbu za goli život armenske enklave u Pavlovoj Ciliciji u svome povijesnom romanu “Četrdeset dana Muse Dagh”. Naime, suočeni s neminovnom smrću i istrjebljenjem oko 5 tisuća Armenaca povuklo se u nepristupačna cilicijska brda i započela četrdesetodnevni otpor od srpnja do rujna 1915., kad su ih na izmaku snaga francuski i engleski brodovi spasili i odvezli u egipatsku luku Port Said.
Genocid nad Armencima u temeljima turske države
Danas ima oko tri milijuna Armenaca u staroj postojbini, ali ih je daleko više u raseljeništvu, više od pet milijuna. U otprilike stotinu zemalja moguće je pronaći armenske narodnosne – etničke skupine i zajednice. U mnogočemu dijele sudbinu Hrvata, odnosno mi Hrvati dijelimo istu raseljeničku sudbinu Armenaca, s obzirom na okolnosti u kojima smo živjeli te vlasti koje su se ovdje smjenjivale. Crkva, odnosno kršćanstvo se u posvemašnjosti poistovjetilo s Armencima tako da je i danas jedva zamislivo biti Armenac, a ne biti kršćanin, ne biti kršten. I danas vrijedi pravilo: Bez krštenja nisi Armenac! Armenci prihvaćaju i život i Boga onakvima kakvi jesu, sve do dana današnjega.
Kao što smo već spomenuli, u kolijevci suvremene Turske nalazi se pokolj nad Armencima. Grozomorne su činjenice s početka prošloga stoljeća, ali je grozomornije što se do dana današnjega turska država ne želi suočiti s tom svojom mračnom mrljom iz prošlosti. Suvremena Turska živi u nacionalnoj laži, poput naših susjeda. Ne samo na razini onih nepoučljivih, nego i na državnoj razini, od predsjednika, vlade, parlamenta, vojske, pravosuđa. Genocid se i nadalje iz nacionalnopolitičkih razloga ili niječe ili ublažuje. Činjenicu genocida Turci ni do dana današnjega ne žele priznati.
Europski je parlament još god. 1997. preporučio da se ne smije više prelaziti šutke preko armenskoga pitanja i problema od prije stotinu godina. Ove je godine u siječnju francuska narodna skupština čak proglasila zakon u kome se izričito govori o genocidu nad Armencima te se od Ankare zahtijeva priznavanje krivnje i ispravljanje povijesnoga zločina nad Armencima.
Turska je uzvratila s ogorčenjem i bijesnim prosvjedima, povlačeći državne ugovore s pojedinim francuskim tvrtkama. Na tržištu su francuske tvrtke zbog toga poteza njihove skupštine pretrpjele goleme gubitke. Nu, unatoč tome, nisu se ni tvrtke, ni francuska skupština, ni vlada dali smesti.
U Njemačkoj se pokušava sa sličnom akcijom. Međutim, zbog više milijuna Turaka u Njemačkoj Nijemci su u strahu od radikalizacije toga problema na njemačkome tlu. Strah ih je od fundamentalističkih muslimanskih i nacionalističkih turskih skupina, koje su ionako već veliki problem. Ali i zbog vlastitih povijesnih iskustava s genocidom nad Židovima Nijemci se boje bilo koga drugoga poučavati, jer bi se njihalo moralnoga prigovora moglo zanjihati i prema njima samima.
Današnji turski političari tvrde da bi takvi pokušaji i u samoj Turskoj doveli na pozornicu turske tvrdolinijaše, a cijenu bi morali plaćati i oni preostali Armenci u samoj Turskoj te pristaše otvaranja prema Europi i Zapadu. Međutim, Turska se mora sama suočiti s tom poraznom činjenicom iz svoje novije prošlosti.
Kako iskupiti turske i druge zločine?
Dokle god se sama Turska ne suoči s genocidom nad Armencima i ne prizna tu svoju strahovitu povijesnu pogrješku, dokle god stoji iza začetnika i počinitelja genocida te im podiže spomenike, dotle ne isključuje ni u budućnosti mogućnost novoga genocida. Nemoguće je nijekati bjelodane činjenice. Krivnja ostaje na začetnicima, ideolozima i počiniteljima, ako se ne suoče s povijesnom istinom. Nemoguće je zaogrtati činjenice tabuizirajući ih jer je riječ o grijehu protiv cijeloga jednoga staroga naroda, protiv čovječanstva, riječ je o povijesnoj nepravdi, o zločinu koji seže sve do u najnoviju sadašnjost.
Svatko je svjestan da nije moguće ispraviti povijesnu nepravdu. Znamo da se povijesna nepravda i zločin ne mogu ničim nadoknaditi, ali treba reći moj grijeh, naš grijeh. Nemoguće je – kao što se danas pokušava učiniti na državnim razinama žrtvama fašizma ili nacizma – plaćanjem odštete u milijardama dolara iskupiti zločine, grijehe, suze, nebrojene mrtve. Nemoguće je dolarima steći, povratiti ili kupiti nevinost. To još samo zvuči još grozomornije i grotesknije te time i apsurdnije.
Znamo da nitko od danas živućih Turaka ne snosi krivnju za počinjene zločine, kao što je sve manje živih onih koji su izravno krivi za nacističke ili staljinističko-komunističke zločine (osim ondje gdje je komunizam još uvijek na vlasti te podjarmljuje i drži u neslobodi ljude i narode), ali treba zbog humanuma, čovječnosti, zbog povijesne istine pogledati nekim činjenicama u oči.
Sličnosti armenskoga i hrvatskoga naroda i Crkve
Treba se podsjetiti na neke činjenice koje hrvatski narod stavlja na istu razinu s armenskim narodom. Mnogo je podudarnosti i sličnosti, mnogo je toga zajedničkoga u povijesti obaju naroda, mnogo toga nas povezuje, a poglavito pripadnost Isusu Kristu. Nikad nije dovoljno naglasiti upravo tu kohezijsku snagu Isusa Krista i Evanđelja u jednome narodu, tu snagu koja podaruje narodu svijest povijesnoga trajanja, vlastitoga ponosa, poslanja u svijetu.
Za sve nas je bitno jedno: Ne prepustiti se slijepoj sudbini, ne prepustiti se očaju, defetizmu ili pesimizmu. Ako je mučeništvo vanjski vidljivi biljeg i hrvatskoga i armenskoga naroda te ako smo preživjeli zahvaljujući vjeri u Isusa Krista, onda se ne moramo niti smijemo bojati vremena ili budućnosti.
Važnije je u cijeloj novonastaloj situaciji koja nas okružuje i urušava nacionalni identitet bojati se vlastitih slabosti, malodušja, nevjere, neučinkovitosti Radosne vijesti u nama samima i našoj Crkvi.
Ako nam povijest Crkve u Armeniji, povijest Crkve Hrvatskoj mogu u mnogočemu biti dobar učitelj, nadasve nam to treba biti i danas Isus Krist.
Autor: Dr. fra Tomislav Pervan
Izvor: miportal.hr