Kao što je blaženi Alojzije upravo neodvojiv od Crkve, neodvojiv je i od hrvatskoga naroda i njegove povijesti
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u ponedjeljak 3. listopada 2016. godine na 18. obljetnicu proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca, euharistijsko slavlje zahvalnog hodočašća svećenikâ Zagrebačke crkvene pokrajine u Nacionalno marijansko svetište Majke Božje Bistričke u Svetoj godini milosrđa. U koncelebraciji s Kardinalom bili su biskup varaždinski mons. Josip Mrzljak, biskup sisački mons. Vlado Košić, biskup bjelovarsko-križevački mons. Vjekoslav Huzjak, biskup Križevačke eparhije mons. Nikola Kekić; zagrebački pomoćni biskupi mons. Valentin Pozaić, mons. Ivan Šaško, mons. Mijo Gorski te više stotina svećenika.
Pozdravljajući u uvodu okupljene, Kardinal je rekao: “Tko nas je danas okupio? Onaj koji nas je pozvao. On je prvi pogledao, pozvao i podržava nas u našem pozivu. Imamo razloga zahvaliti Bogu što nas želi imati uza se onakve kakvi jesmo.”
Tumačeći u homiliji misna čitanja, Kardinal je naveo važnost činjenja ističući da “izgovaranje riječi može u sebi nositi neistinu, nesporazume, višeznačnost, dok su djela jasnija i ona otkrivaju istinitost stavova i riječi. U svome životu trajno susrećemo potrebu da naša vjera iz govorenja prijeđe na činjenje.”
U nastavku je osvrćući se na prispodobu o milosrdnom Samarijancu naglasio: “Draga subraćo, danas smo došli moliti Gospodina da nas obnovi na ovome hodočašću; došli smo osvježiti se u Kristovu milosrđu, pod pogledom nebeske Majke Marije i blaženoga Alojzija Stepinca. Ovamo smo došli ponovno čuti poziv koji nam je uputio Isus kada nas je pozvao da ga slijedimo izbliza. Ovamo smo došli iznova tražiti način kako biti bližnji, kako služiti u svećeničkom pozivu.
Pritom ne smijemo previdjeti da su dvojica koja su mimoišla nevoljnika pripadala skupini ljudi koji su svakoga dana bili u dodiru s Božjom riječju, sa Svetim spisima i predajom. I mi se nalazimo u opasnosti da na putu svoje službe previdimo bitno – čovjeka i tako prijeđemo ‘na neko drugo evanđelje’, koje zapravo i ne postoji, kako nam je to rekao apostol Pavao. Njegove riječi, koje su nam naviještene, nalaze se na samome početku Poslanice Galaćanima. U tim je riječima moguće naći uvod i razlog njegova pisanja, u kojemu je jasno naglašeno da mu nije stalo do toga da ugodi ljudima, nego da bude Kristov sluga, da bude nositelj Božje objave.
Upravo u tom ozračju susrećemo Blaženu Djevicu Mariju i blaženoga Alojzija Stepinca kao pratitelje u našemu svećeničkom životu. U njima je Bog očitovao smisao, zahtjevnost i ljepotu kršćanskoga poslanja.”
U drugom dijelu homilije Kardinal je istaknuo da je hodočašće organizirano na 18. obljetnicu proglašenja blaženim Kardinala Stepinca “kako bismo pod okriljem Blažene Djevice Marije, u spomenu na to predivno slavlje koje je ispunilo srca vjernika, osjetili ne samo proročku snagu pohoda svetog pape Ivana Pavla II., nego ujedno bili zahvaćeni darom one iste blizine blaženoga Alojzija kojom je živio zajedništvo Crkve i bio bližnji ljudima u raznim potrebama.”
Ljudima najviše pomažemo ako ih usmjerujemo na susret s Bogom u svjetlu vječnosti
Govoreći o životu bl. Alojzija Stepinca, Kardinal je rekao: “U riječima i djelima blaženoga Alojzija pronaći ćemo puno primjera njegova zalaganja za istinu, pravednost, poštivanje ljudskoga dostojanstva, solidarnost, hrabrost, za vrijednosti koje prepoznaju i ljudi koji nisu kršćani, niti su vjernici. I kada se isprepletu sve niti njegova života, dolazimo do jedne koju ne smijemo zanemariti ni previdjeti – vječnost. Sve što je živio, živio je u svjetlu vječnosti i mjerio mjerom vječnoga.
(…) To govori nama, draga subraćo svećenici, da smo pozvani biti navjestitelji vječnosti; da to treba usmjeravati naš život, da nam je Bog svojim pozivom i našim odazivom povjerio nešto čime ne možemo raspolagati ljudskom mudrošću, nego Božjim Duhom. Zato i ne smijemo svoje svećeništvo mjeriti mjerom prolaznoga, niti ugađati ljudima. Jer time ljudima ne bismo činili dobro. Ljudima najviše pomažemo ako ih usmjerujemo na susret s Bogom u svjetlu vječnosti.
Upravo zato se mi svećenici ne smijemo pretvoriti u neku vrstu ‘društvenih službenika’, po mjeri socijalnih projekata, društvenih ili medijskih očekivanja, politike. Ne možemo stoga prihvaćati nikakve saveze koji ne sadrže obzore vječnosti, koji nisu pročišćeni neprolaznim.”
Blaženi Alojzije nam je zagovornik u življenju Kristova milosrđa
“Iskazivanje milosrđa polazi od poniznosti i od prepoznavanja Božje pomoći”, rekao je Kardinal nastavivši “koliko je samo puta blaženi Kardinal govorio o svojoj nedostojnosti, malenosti te istodobno veličao Božju prisutnost, njegov plan i njegovo djelovanje! Milosrđe nije samo čin velikodušnosti srca. Ono je i čin odgovornosti koja odražava nemoć i ranjenost onoga tko je u potrebi, ali jednako tako i ranjivost onoga tko pomaže.
Tu se vidi da milosrđe ne pripada neodređenome suvišku, nego istinskoj nužnosti koja izgrađuje odnose ljubavi snagom Križa i Uskrsnuća. Zato je itekako shvatljiva Kardinalova privrženost riječima sv. Pavla: ‘Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu’ (Gal 6, 14).
Braćo, dobro znamo da svećenik nije gospodar otajstava Božje ljubavi, niti je gospodar crkvenoga ustroja, nego u svemu – služitelj. Tako nam svima treba biti cilj da se po nama vidi Božje milosrdno lice: u našim molitvama, u susretima, u suradnji s vjernicima, u pomaganju ljudima u nevolji, u našoj velikodušnosti i nesebičnosti, u našoj vjernosti i predanosti.”
Kao što je blaženi Alojzije upravo neodvojiv od Crkve, neodvojiv je i od hrvatskoga naroda i njegove povijesti
Govoreći o aktualnim osporavanjima svetosti blaženog kardinala Alojzija Stepinca, Kardinal je rekao: “Iz dana u dan suočavamo se s pozivima da treba zatvoriti rasprave o prošlosti i otvoriti se budućnosti. Mi pak uvijek iznova napominjemo da se nije moguće otvoriti budućnosti sa zatvorenim arhivima koji skrivaju istinu i s dokumentima nad kojima imaju nadzor oni koji su prije osamostaljivanja Hrvatske imali politički i društveni nadzor nad ljudima.
Kao i u ono vrijeme, njima i danas smeta kardinal Stepinac, jer ideologija nije mogla imati nadzor nad njegovim životom i savješću. Do nje su pokušali doprijeti. Kada to nisu uspjeli, pokušali su lavinom neistina ugušiti spomen. To je plan koji se i dalje provodi, s drugim naglascima i s nešto prilagođenijim ciljevima. Kada se, dakle, otvore arhivi, oni poznati i oni koji nisu dani ni na kakav uvid javnosti, tada će prestati i besplodne rasprave.
Kao svećenici odgovorni smo čuvati spomen na bližu i daljnju povijest naše Crkve i naroda. Osim što trebamo nastaviti gajiti plemenit odnos prema spomenu, pozvani smo također nositi kršćansku nadu u sredinu u kojoj djelujemo. Kad je u svibnju 1934. godine na leđa našega Blaženika pala biskupska odgovornost, jasno je predvidio budućnost koja će biti pod znakom križa te se iz dubine vjere čvrsto naslonio na Boga: ‘In te, Domine, speravi! U tebe se, Gospodine, uzdam!’ U toj je nadi pokazao snagu ustrajnosti prihvaćajući pred Bogom odgovornost za svoje vrijeme te je smjelo i neustrašivo koračao putem života.
Prihvatiti odgovornost za svoje vrijeme
U kršćanskoj nadi oslonjeni na Boga, poput našeg Blaženika, prihvatimo i mi, draga subraćo, svaki na svom mjestu odgovornost za svoje vrijeme da izvršimo zadaću koju nam je Bog namijenio. Naše je polazište u Božjemu planu i njegovoj volji; naš je cilj nebesko kraljevstvo koje se ostvaruje po milosrđu i ljubavi ovdje na zemlji, u svakodnevnim susretima koji postaju tragovima vječnosti.”
Svoju homiliju završio je pozivom na molitvu za početak zasjedanja Druge sinode zagrebačke nadbiskupije koje će biti otvoreno euharistijskim slavljem na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 2016. godine u zagrebačkoj prvostolnici.
Hodočašće je završilo pobožnošću Križnog puta na Bistričkoj kalvariji te završnim blagoslovom u bistričkoj bazilici.