Uz knjigu Michaela Martensa: U požaru svjetova. Ivo Andrić – jedan europski život

Iako je u svojim intimnim zapisima napisao da su Nijemci i Njemačka najveća muka njegova života, iako nakon nesretne berlinske diplomatske epizode (1939-1941) njegova noga više nikada nije stupila na njemačko (i austrijsko) tlo, Ivo Andrić ponajbolju je recepciju – ako ne računamo zemlje bivše Jugoslavije – doživio upravo na njemačkome govornom području. Prvi prijevodi njegovih djela na njemački, doduše iz pera domaćih prevoditelja (G. Krklec, Z. Gorjan, N. Mirković), objavljeni su još dvadesetih godina prošloga stoljeća i tiskani mahom u domaćim njemačkim novinama, najviše u Zagreber Tagblattu. U antologiji Kroatische Dichtung (1933) Zlatka Gorjana objavljeni su, s piščevim dopuštenjem (to namjerno ističem jer je iste godine Andrić odbio Mihovilu Kombolu da ga uvrsti u Antologiju novije hrvatske lirike: za jednog jugoslavenskog diplomata nije bilo podjednako oportuno biti hrvatski pisac za domaću i za stranu uporabu!) prijevodi triju Andrićevih pjesama iz Hrvatske mlade lirike: Lanjske pjesme, Pejzaža i Tame. Uvršten je, s četiri pjesme, i u antologiju Jugoslavische Dichter (1933) Nikole Mirkovića, a valja spomenuti i stranu antologiju Kroatische und Bosnische Novellen (1940) Franza Hillea u kojoj je prevedena Andrićeva novela U musafirhani. Poslije Drugoga svjetskog rata, a naročito nakon što je 1961. ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost, na njemački su prevedena, često i kod uglednih izdavača, sva važnija Andrićeva djela. Za prijevodima nisu zaostajali ni kritički i znanstveni osvrti pa je na njemačkom jeziku, iz pera poznatih slavista, o Andriću objavljeno više zbornika i ovećih studija. Prvu monografiju pod naslovom Ivo Andrić. Studien über seine Erzählkunst (Ivo Andrić. Studije o njegovu pripovjedačkom umijeću) napisala je Regina Minde još 1962. godine.

Dosad najtemeljitija biografija Andrića

Krajem rujna izišla je na njemačkom i biografija Ive Andrića. I to ne bilo kakva! Knjiga Michaela Martensa U požaru svjetova. Ivo Andrić – jedan europski život (Im Brand der Welten. Ivo Andrić. Ein europäisches Leben) obsežno gotovo 500 stranica i predstavlja do sada najtemeljitije obrađen životopis našega jedinog književnog nobelovca. Ukusno opremljenu knjigu objavila je austrijska izdavačka kuća Paul Zsolnay, a njezin autor je Michael Martens(r. 1973), dugogodišnji politički dopisnik dnevnika Frankfurter Allgemeine Zeitung i stručnjak za „balkanska“ pitanja. Tijekom svoje novinarske karijere boravio je u Sankt Peterburgu, Ateni, Istanbulu, a sedam godina proveo je i kao korespondent u Beogradu. Tada se vjerojatno i rodila simpatija prema djelu Ive Andrića koja je rezultirala ovom voluminoznom biografijom.

 Objektivno i pravedno

Bilo je, dakako, Andrićevih biografa i prije Martensa (R. Drljić, M. Karaulac, R. Popović, Ž. Đukić Perišić), no ovako ambicioznu, skrupuloznu, detaljno razrađenu, pravednu i objektivnu biografiju nije napisao nitko. U završnim Napomenama autor skromno ističe da je njegova knjiga bila rezultat pokušaja da se približi jednom čovjeku i njegovu vremenu. Sigurno ga je u pisanju Andrićeva životopisa pokretalo i pitanje kako se jedan siromašni mladić iz bosanske provincije, s periferije kulturne Europe, postupno uzdizao na društvenoj ljestvici, kako se kasnije suvereno i s lakoćom kretao po europskim diplomatskim središtima (Rim, Bukurešt, Trst, Graz, Marseille, Pariz, Madrid,  Bruxelles, Ženeva, Berlin), kako mu je pošlo za rukom tako uspješno „bordižati“ kroz Scile i Haribde jugoslavenske međuratne i poratne politike i kako je postigao u književnosti ono najviše: da ponosno na francuskom drži govor prilikom primanja Nobelove nagrade. Dakako, nametalo se i ono najintrigantnije pitanje: kako je „fra Ivo“, nakon veleposlaničkog iskustva u Hitlerovu Berlinu, baš u vrijeme potpisivanja Trojnoga pakta, uspio u Titovoj Jugoslaviji ne samo izvući živu glavu nego se i etablirati kao ugledan član socijalističkoga društvenog establišmenta.

Svečano primanje Nobelove nagrade za književnost 1961.

Martens piše biografiju po svim pravilima žanra i stoga se strogo drži kronologije. Njega ne zanimaju Andrićeva fikcionalna književna djela i na njih se referira samo kada mu to može poslužiti kao „dokazni materijal“ za neke činjenice iz piščeva životopisa. Više nego na literaturu ili uspjehe na književnom polju, Martens upire pogled na društveni i politički kontekst u kojem su djela nastajala. Svoje teze potkrepljuje obiljem citata iz Andrićevih djela, privatne korespondencije i kritičke literature. Pritom valja imati na umu da je ova biografija pisana za njemačko tržište, pa odatle dulje zadržavanje na nekim povijesnim elaboracijama i faktografskim podacima koji su ovdašnjoj obrazovanoj publici manje-više poznati. Odatle, primjerice, ekstenzivni uvodni opisi života i običaja u Bosni, običaja nastalih za vrijeme osmanskih osvajanja i gospodarskih i kulturnih promjena koje je donijela austrijska okupacija.

Politika kao centralna os

Glede piščeva mjesta rođenja i obiteljske genealogije, autor biografije uglavnom slijedi dosadašnje spoznaje o ranom Andriću. Zanimljivo je da se Martens kratko osvrće i na apokrifne teze o nekom fratru (Alojziju Perčinliću?) kao mogućem „pravom“ (biološkom) ocu Andrićevu. S druge strane, ni jednom riječju ne spominje da bi piščevo rodno mjesto mogao biti Dolac pored Travnika. Za vrijeme Andrićeva života na brojnim se mjestima po knjigama i leksikonima spominjao upravo Dolac, a Andrić – inače užasno osjetljiv na netočne podatke o sebi – nikada zbog toga nije intervenirao. A činio je to i zbog puno banalnijih stvari. Što se tiče Andrićeva djetinjstva i mladosti, Martens se u knjizi uglavnom oslanja na Karaul­čeva istraživanja.

Od Andrićeva upisa u gimnaziju i ulaska u krug „Hrvatske (kasnije „Jugoslavenske“) napredne omladine“ politika postaje centralna os Martensove biografije. S posebnom pozornošću popraćene su piščeve formativne godine: djelovanje u krugu organizacije koja će kasnije biti prozvana „Mladom Bosnom“, mržnja prema austrijskoj vlasti, studij u Zagrebu, Beču i Krakovu i aktivno promicanje jugoslavenske ideje, zbog čega je i odsjedio u tamnici (u Mariboru) i kućnom pritvoru (Ovčarevo, Zenica). Kad je konačno dočekao oživotvorenje svojih političkih ideala – finis Austriae i ujednjenje (1. prosinca 1918. proglašeno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca pod regentom Aleksandrom Karađorđevićem) – Andrić je shvatio da je došlo vrijeme da naplati svoj politički angažman. Zagovorom hrvatskih političara Tugomira Alaupovića (ministar za vjere) i Ante Trumbića (ministar vanjskih poslova) omogućen mu je odlazak u Beograd,  ulazak u diplomaciju i potom relativno lagodan život u kojem je bilo dovoljno vremena za ono što je njemu bilo najvažnije: pisanje.

Ideološka platforma unitarnog jugoslavenstva, koju je ustrajno promicao i kojoj je bio (barem deklarativno) vjeran do smrti, bila je pouzdana viza za napredovanje u diplomatskoj službi u Kraljevini SHS (kasnije Kraljevini Jugoslaviji). Iz brojnih pisama koje je slao iz inozemstva, a osobito iz pisama svojoj prijateljici (i osobi od osobita povjerenja) Zdenki Marković, vidi se da ta služba u inozemstvu nije bila u početku nimalo privlačna, a niti osobito financijski unosna: Andrić je startao s najnižih diplomatskih pozicija („sekretar“, „vicekonzul II. klase“ i sl.) i radio dosadne birokratske poslove. No postupno je, što zahvaljujući osobnim sposobnostima a što konstelacijama političkih snaga u domovini, zadobivao povjerenje nadređenih, a time i više rangirane funkcije. Tako je 1931. postavljen za zamjenika delegata u Stalnoj delegaciji pri Društvu naroda u Ženevi, u srpnju 1935. postaje načelnik političkog odjela u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, dok je u studenome 1937. postavljen za „ministra pomoćnika“ vanjskih poslova u vladi srpskog radikala Milana Stojadinovića. I konačno odluka koja trebala značiti vrhunac njegove diplomatske karijere: ukazom od 28. ožujka 1939. Andrić je imenovan za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevskog poslanstva u Berlinu. Ali desilo se to, kako bi rekao pisac, baš u „nedoba“.

Vjerodajnice Hitleru

Odjeven u tamnoplavi frak izvezen zlatnim šarama, ogrnut pelerinom, s trorogim šeširom ukrašenim bijelim nojevim perjem na glavi, Andrić je 19. travnja iste godine u nazočnosti ministra vanjskih poslova Joa­chima von Ribbentropa predao vjerodajnice njemačkom kancelaru Adolfu Hitleru. Nakon službenog ceremonijala održan je i prijem na kojem je Hitler bio domaćin.

Martens se, posve logično, dugo zadržava na Andrićevu berlinskom razdoblju. U tom dijelu knjige donosi niz zanimljivih pojedinosti iz piščeve službe i svakodnevnog života izvan protokola. Ipak, valja primijetiti da u obilju citirane literature autor nije konzultirao za to razdoblje iznimno važnu knjigu Želimira Boba Juričića Ivo Andrić u Berlinu 1939-1941 (1989) s dragocjenom dokumentarnom građom i pismima.

Berlinski dani bili su za pisca mučni: nacistička ratna mašinerija već je bila stavljena u pogon: u ožujku 1939. okupirana je Čehoslovačka, a krajem kolovoza napadnuta Poljska. Uskoro je uslijedilo i potpisivanje Trojnoga pakta u Beču 25. ožujka 1941. (kome je Andrić nazočio), Goebbelsova ratnohuškačka propaganda osjećala se na svakom koraku, a sve je upućivalo i na skori napad na Jugoslaviju. To se i dogodilo 6. travnja 1941, kada je i Andrić s ostalim konzularnim osobljem bio interniran. Ponuđen mu je prelazak u Švicarsku sa svom ušteđevinom (u međuvremenu je prodao i svoj luksuzni Merzedes-Cabriolet kupljen za 5624 Reichsmaraka), ali on je to odbio i vratio se 1. lipnja 1941. – nakon dvomjesečnog boravka u Bad Schachenu na Bodenskom jezeru – u okupirani Beograd. Za vrijeme rata živi posve povučeno kao podstanar u dvije iznajmljene sobe kod odvjetnika Brane Milenkovića (Prizrenska 9), intenzivno piše, ali ništa ne objavljuje.

Možda su najzagonetniji dijelovi Andrićeve biografije (i inače pune upitnika) poratne godine. I danas se postavlja pitanje: Kako se desilo da predratni diplomat, rojalist, drugi čovjek Milana Stojadinovića, sudionik u potpisivanju Trojnog pakta i tipično građanski pisac postane odani, pa čak i vrlo angažirani sljedbenik nove, socijalističke ideologije? Štoviše, odmah nakon oslobođenja dobio je unosne društvene (1945. potpredsjednik Društva za kulturnu suradnju Jugoslavije i Sovjetskog Saveza; 1946. predsjednik Saveza književnika Jugoslavije) i političke funkcije (1945. delegat Narodne skupština Bosne i Hercegovine; 1946. član Prezidija Narodne Republike Bosne i Hercegovine). Andrićevo kompromiserstvo, političko kameleonstvo i udvaranje novoj vlasti izazvalo je veliko iznenađenje pa čak i zgražanje kod prijatelja i dijela građanski orijentiranih pisaca i intelektualaca. Beogradska čaršija predbacivala mu je da se prodao komunistima.

Oportunistički homo politicus

No s gledišta novouspostavljene boljševičke vlasti jasno je da im je pisac Andrićeva ugleda dobro došao. Uključujući ga u svoje redove, sa svim njegovim političkim kontroverzama i mijenama, mogli su ideološkim protivnicima i u domovini i na Zapadu odaslati poruku širine i demokratičnosti. A uplašenom Andriću bilo je stalo da što prije pokaže znakove lojalnosti i da uđe u zonu osobne egzistencijalne sigurnosti.

Martens ne ulazi dublje u korijene Andrićeva bića obilježena melankolijom i tjeskobom. Možda se baš tamo kriju piščeve identitetske krize i sklonost prema „fluidnom“ identitetu. Autora više fascinira Andrić kao oportunistički homo politicus koji je, vječito s maskom na licu i s figom u džepu, uspio opstati u svim režimima i snaći se i u najgorim situacijama. Na više mjesta u knjizi ističe se napetost između Andrićeva građanskog, „diplomatskog“ lica i njegova umjetničkog lika. Implicitno se postavlja pitanje koliko je uopće moguće odvojiti privatno od javnoga.

Ivo Andrić 19. travnja 1939. na diplomatskom susretu s Hitlerom

U kontekstu kandidature za Nobelovu nagradu, Martens piše i o Andrićevu rivalstvu s Miroslavom Krležom. Tu se, posve nepotrebno, upušta i u književne valorizacije. Za Krležu kaže, prilično podcjenjivački, da je danas „izvan Hrvatske još jedva poznat autor“. Bez obzira na činjenicu što nije dobio Nobelovu nagradu, Krleža je u svijetu i te kako prevođen autor, po broju naslova posve usporediv s Andrićem. Samo na njemačkom jeziku o njemu su objavljene tri opsežne monografije iz pera uglednih slavista (S. Schneider, R. Lauer, A. Leitner), a tu su još i monografije na engleskom, mađarskom, poljskom…

No bez obzira na takva „iskliznuća“ i poneki neprecizan podatak, knjiga Michaela Martensa zaslužuje iskreni respekt. Ona je rezultat višegodišnjeg istraživanja, pisana sa strašću i s velikom ljubavi prema Andriću. U Martensovoj interpretaciji Andrić je živio zaista analize vrijedan „europski život“!

S time u vezi i jedna zanimljivost vezana uz njemačku recepciju Andrićeva djela koju spominje Martens. U članku pod naslovom Što nas je briga za Višegrad? (Was kümmert uns Wischegrad?, Die Welt, 1960) najutjecajniji njemački kritičar  druge polovice 20. stoljeća Marcel Reich-Reinicki (koga su zvali „književnim papom“) pokopao je Andrića riječima da je Ćuprija „prilično dosadna knjiga“, a da je njezin autor „fanatik detaljiziranja“. Slijedi apodiktički porazna ocjena: „Uporna fama po kojoj Na Drini ćuprija pripada najznačajnijim romanima jesenske knjižne produkcije potječe, po svoj prilici, od onih stručnjaka koji nemaju vremena za čitanje. Iznenađujuće je nepromišljena tvrdnja s kojom nam tako ozbiljan izdavač u tekstu na omotu sugerira da je ta razvučena i konvencionalnim slikama prošarana kronika ‘veliko pripovjedačko djelo današnje svjetske književnosti’. Čak i unutar slavenskoga jezičnog prostora Andrić igra tek nevažnu ulogu. No, unatoč tome, on je prošle godine bio jedan od kandidata za Nobelovu nagradu. Kakav se zaključak može iz toga izvesti? Taj da ga Jugoslaveni, ni više ni manje, smatraju svojim najdostojnijim predstavnikom. Prema načelu quidproquo s quasimodo u stockholmskoj je Akademiji konačno sve moguće.“

Očito i veliki kritičari mogu pogriješiti: samo godinu dana kasnije Andrić je dobio Nobela.

Ne znamo koji je bio motiv  Michaela Martensa da odvoji pet-šest godina svoga života i napiše ovu knjigu. Možda je njome htio vratiti Andriću dug za čitateljske užitke koje mu je pružio. Možda ga je privukao neobičan životopis koji je samo čekao pravog autora da ga uobliči u lijepu knjigu. No bilo kako bilo, Martens je reafirmirao jednu istinski europsku veličinu koja se rađala u umjetniku i umjetnosti izrazito nesklonim vremenima, upravo „u požaru svjetova“.