- Nastupila je 1945. g., ledeni siječanj. Zima u najjačoj žestini, snijeg dubok, studeni vjetar struji kroz gole grane krošnji drveća u Kladarima. Tmurnim nebom proleti kakva tamna ptica. Dimnjaci proviruju iz snijegom prekrivenih krovova, a rijetko iz koje kuće ispuštaju plavičast dim kojeg odmah studeni vjetar stjera dole, povremeno dim lizne po dugim srebrnim ledenicama uhvaćenim za strehu.
- Ukućani Mate Dubravca održavaju vatru, povremeno provire kroz kristalnu šaru zaleđenog prozora da osmotre dvorište, vani se širi nepregledna snježna bjelina, ograda prekrivena snijegom, za tarabu se uhvatilo inje.
Jučer su bili opljačkani kako oni tako i ostali mještani. Prizor je bio neugodan, mučan, dušu nagriza poniženje i nemoć odupiranja tom stanju.
Strah i slutnja kao da prizivaju avet.
Neki smrknuti naoružani ljudi uskaču u dvorišta, kuće, štale, šupe, kupe na očigled domaćina sve što im se svidi, tovare u zaprežna kola te odvoze. Nenaoružani domaćini šute, uplašeni za sudbinu žive glave, nema otpora pljačkašima, iskustvo ih naučilo kako su prošli oni koji su se opirali u ovakvim prilikama.
Osvanuo treći siječanj, malo tko je ostao u selu, većina je sklonila glavu u selima preko Bosne.
Ovi koji su se zadržali u Matinoj kući dobili su jučer za vrijeme pljačke upozorenje da ne čekaju današnji dan. Kao i uvijek neki ne vjeruju prijetnji, misli nedužna duša:
– Kud ću, kome sam ja kriv?, ostajem na svom pa što Bog da!
I stvarno dođoše naoružani ljudi s uperenim puškama, smrknuta lica, cičeći staviše bajonete na puške i navališe u kuću.
Izliv zla poteče iz njihovih duša, prostruji kroz puške, pištolje, kame, krv nevinih žrtava šiklja u mlazu visoko po zidovima i napravi potočiće ka prljavom podu na kojima leže nepomični leševi.
I nedugo nakon jauka, vriske žena i djece useli se u kuću grobna tišina, samo nijemo dnevno svjetlo kroz smrznuta okna obli ukočena hladna tijela natopljena krvlju sestara, braće, majki, očeva, susjeda…
Nakon krvavog pira, stigli su branitelji, bilo je kasno. Zločinci su umakli, a nazočni su mogli konstatirati slijedeće
U kući Mate Dubravac 3.1.1945 g. je poginulo iz obitelji:
-Dubravac, 10 osoba,
-Popić, 2 osobe,
-Pipunić, 3 osobe,
-Tomić, 2 osobe,
U dvorištu, pored bunara i u kući Stipe Domazet:
-Domazet, 6 osoba (majka im je Dubravac)
Ranjeni iz obitelji:
– Dubravac, 6 osoba
Za ljetnog školskog ferja 1966 g. sam boravio kod tetke u Balegovcu, igrao se s Bonom Đoić, on me odveo jednoj kući, njegov rod, baka me pitala čiji sam i odakle?
-Fala Bogu da ima još netko živ od vas, reče starica i namaza nam kajmaka na šnitu kruha. Čuo sam kako priča da se u njihovom selu pali svijeća i pomoli Bogu na treći dan iza Nove godine, za pokojne duše, pokolja u Dubravcima.
I dođe opet dan kad ranjeni u poodmakloj životnoj dobi doživješe novi egzodus, a s njima i svi susjedi i šire.
Nakon 65 godina od tog krvavog pira slušam jednu radijsku emisiju koja kaže da danas 3 siječnja 2007. g. je zemlja u perihelu, dakle na stazi svoje putanje kad je najbliža suncu.
Dovodim u vezu tu činjenicu s nemilim događajem i za sebe kažem, i duše nedužnih pokojnih su vjerojatno danas najbliže nama, pogotovo ako ih se sjetimo.
Autor: Jozo Dubravac
Izvor: garevac.info