Objavljena imena 7500 pripadnika Udbe i Ozne

Povjesničar Zdenko Radelić uskoro objavljuje knjigu “Obavještajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942-1954.)”, radi se o dvotomnom izdanju čiji drugi dio sadrži listu od 7504 pripadnika sigurnosno-obavještajnog sustava partizanskog pokreta i komunističke Jugoslavije na terotiroju Hrvatske u navedenom intervalu. Za Novi list otkrio je motive za takvu knjigu, ujedno progovorivši o ulozi Udbe u NOB-u.

“Ja sam povjesničar i smatram da nije cilj historiografije da osuđuje ili slavi sudionike prošlosti, nego da se prošlost opisuje i tumači što je objektivnije moguće. Zapravo su nam u historiografiji potrebni takvi popisi jer će mnogima olakšati daljnja istraživanja, a čitatelje upoznati s najvažnijim biografskim podacima onih koji se nalaze na popisu. U svijetu i kod nas objavljuju se brojne knjige iz kategorije “tko je tko”, koji sadrže kratke biografije utjecajnih osoba u politici, kulturi i gospodarstvu. Prema tom obrascu se pišu i knjige koje pokrivaju određenu problematiku iz prošlosti. Kod nas je najpoznatija knjiga te vrste “Tko je tko u NDH”. Bilo bi korisno kad bismo imali, primjerice, Tko je tko u NRH/SRH, ili, ako će nekome moj popis poslužiti kao primjer, da izradi popis s kratkim biografijama komunističkog državnog i političkog vodstva nakon 1945”, tvrdi ovaj povjesničar odbacujući sugestiju da bi potomci agenata mogli imati neugodnosti radi knjige.

“Naime, mnogi, kojima možda neće biti drago da spominjem njihovu najbližu rodbinu kao članove komunističko jugoslavenskih sigurnosno-obavještajnih službi, vjerojatno bi me prije 30-40 godina hvalili na sva usta. Međutim, ponavljam, motivi koji su me naveli da se bavim tom problematikom i da objavim popis isključivo su znanstveni. To nije popis doušnika, nego članova ili pripadnika obavještajnih centara, informativnih i obavještajnih oficira u partizanskim jedinicama te članova OZNE i UDBA-e. Kao što sam naveo u predgovoru drugog sveska knjige, a koji sadrži popis, iz dokumenata nije uvijek jasno je li pojedinac spomenut kao član, pripadnik sigurnosno-obavještajne djelatnosti ili kao doušnik, a što se u samim počecima partizanskog pokreta i nije uvijek razlikovalo”, rekao je Radelić. Srbi su zbog velikog udjela u komunističkoj gerili bili natproporcijonalno zastupljeni u službama u Hrvatskoj, a prema podacima 1941.godine udjel Hrvata u Narodnosobodilačkom pokretu bio je 12.5 posto, dok je Srba bilo 85 posto. Godine 1945 udjel Hrvata bio je  61 posto, a Srba 28 posto. Nacionalna struktura u službanama, odnosno u OC-evima, OZNA-i u UDBA-i, bila je još manje razmjerna udjelu Hrvata i Srba u ukupnom stanovništvu Hrvatske. ”Prema mojim nepotpunim ali, uvjeren sam, reprezentativnim podacima, u sigurnosno-obavještajnoj djelatnosti, odnosno OZNA-i/UDBA-i na području Hrvatske do 1954. udjel Hrvata bio je 53,28, a Srba 42,5 posto. Da podsjetim, Srbi su 1948. činili 14,5 posto stanovništva Hrvatske. Navedene podatke izračunao sam na temelju podataka o nacionalnoj pripadnosti 16,46 posto od ukupno 7.504 pripadnika sigurnosno-obavještajnih djelatnosti i službi, koliko sam ih popisao u svojoj knjizi”, tvrdi Radelić koji je u knjizi naveo da svaki pokret ili stranka u borbi za vlast i njeno održavanje, ali i za sređivanje stanja u društvu u ratu i nakon njega koristi i represiju.

”U nastavku sam ustvrdio da represija može biti usklađena s proklamiranim pravilima, državnim i međunarodnim zakonima, ali može biti i suprotna njima i da to napose vrijedi za revolucionarne pokrete i stranke. Htio sam naglasiti da su nastojanje da se zavede potpuna kontrola teritorija, pobjednička euforija i revolucionarni ciljevi bili presudni razlozi da KPJ vojnim i policijskim sredstvima nastoji onemogućiti svoje neprijatelje njihovim fizičkim uništenjem ili društvenom marginalizacijom. Kažnjavanje ratnih zločinaca, obnova jugoslavenske države, proširenje njezinih granica i uvođenje federalizma, a napose uvođenje komunističkoga sustava motivirali partizansko vodstvo na primjenu drastičnih represivnih sredstava u osiguranju svoje pobjede i jednostranačke vladavine. U tome su, osim legalnih, koristili i postupke koji su bili u suprotnosti s vlastitim proklamiranim načelima i zakonima, ali i međunarodnim pravom. U tome su važnu ulogu imale OZNA i UDBA”, ispričao je povjesničar nabrojviši kategorije narodnih neprijatelja.

“U ozračju u kojem smaknuća nisu bila iznimka, štoviše, kada su ih organizirale same vlasti, teško je bilo spriječiti nekontroliranu odmazdu. Slučajevi smaknuća zarobljenika ili sumnjivih osoba mimo odluka vodstva i OZNA-e bila su česta. O tome se raspravljalo i na sjednicama CK KPH. Bakarić je na sjednici 6. lipnja 1945. rekao da u odnosu prema poraženima vlada anarhija, a spominjao je i “zulum” i šovinizam. Spomenuto je čak “srbovanje”. Zabilježena su mnoga premlaćivanja i strijeljanja zarobljenika, upadi u stanove i nasilničko ponašanje. Stanje se unatoč nezadovoljstvu komunističkoga vodstva nije popravljalo. Na sjednici CK KPH 13. srpnja 1945. rečeno je da jača mržnja između Srba i Hrvata, a da u Slavoniji ljudi bježe u šume u strahu od odmazde. Među stanovništvom se širio strah od OZNA-e zbog “čišćenja sela”. Zbog neljudskoga postupaka članovi CK KPH zahtijevali su na sjednici 18. srpnja 1945. da se krivci oštro kazne. Kao primjer nasilja nad zarobljenicima Hrvatima, Ivan Krajačić je iznio slučaj iz Bjelovara, gdje se III. crnogorska divizija “slabo odnosi prema domobranima”. Iz Slavonske Požege čak je 180 Hrvata pobjeglo u šumu zbog osvetničkih ispada srpskih šovinista. Na sjednici CK KPH 26. srpnja 1945. Dušan Brkić je upozorio da su u Srijemu i istočnoj Slavoniji “velikosrpski elementi” ubijali zarobljene domobrane. Iako je zahtijevao da se činovništvo očisti od ustaša i da se krivci kazne, tražio je da se u hrvatskim gradovima za načelnike milicije postave Hrvati i da se OZNA pojača dobrim kadrovima. I Vicko Krstulović, ministar unutrašnjih poslova hrvatske vlade i član Politbiroa CK KPH, govorio je da se ubija zarobljene Hrvate”, smatra Radeljić dodajući da se odmazda prema zarobljenicima tolerirala.

“S obzirom da je vodstvo KPJ i partizanskog pokreta provodilo osvetničko-revolucionarne mjere, OZNA je bila ta koja je trebala organizirati masovna strijeljanja. Istodobno je trebalo ograničiti samovolju drugih jedinica Jugoslavenske armije u kažnjavanju zarobljenika. Međutim, samovolja se nije strogo kažnjavala, što znači da se tolerirala. Može se reći da je u prvim danima nakon okončanja rata kontrola odmazde novim vlastima klizila iz ruku. Odmazda nad pripadnicima poraženih vojski miješala se sa stavom da se treba obračunati sa svim mogućim protivnicima, pa i onima koji će se protiviti budućim revolucionarnim potezima vlasti. Dakle, odmazda je bila posljedica stradanja pobjedničke strane, ali namjera pobjedničke KPJ da onemogući ili smakne ne samo stvarne nego i sve potencijalne neprijatelje. Kako je vrijeme od rata odmicalo, stanje se sve više stabiliziralo i sve je više bilo u skladu sa željama državnog i političkog vrha”, misli povjesničar . ”sigurno ne može biti govora – a ne mogu vjerovati da uopće ima takvih koji u to vjeruju – da bi bivši članovi nastavljali rad na realizaciji ciljeva UDBA-e, pa tako i na obnovi Jugoslavije i komunizma. To bi bilo previše i za najmaštovitije među nama, pa čak i za pisce znanstvene fantastike. Možda bi mogli govoriti samo o nastojanju bivših udbaša da se izmaknu pažnji javnosti jer bi se, primjerice, objavljivanjem svojih sjećanja, vjerojatno, izložili moralnoj osudi velikoga dijela stanovništva”, zaključuje.

Izvor: dnevno.hr