Tomislav Ivančić: Gdje je izlaz

Bol koju smo ublažili utješit će nas, odijelo kojim smo drugoga odjenuli nas će ogrijati, hrana koju smo darovali nas će nahraniti, riječ kojom smo druge ohrabrili nas će podići, što god smo dali drugima, nama će biti dano, gdje god smo ljubili, ta ljubav sada ide za našim stopama.

No, gdje smo bacali opuške, papire, smeće na ulicu, po dvorištu, šumama, livadama i parkovima, to će nama smetati, nas će opterećivati, nama će zagorčiti život i hod prirodom.

Gdje god nismo oprali posuđe, nismo ispeglali ruho, kad nismo stavili cvijeće na svoj stol, ako nismo uredili vrt nego pustili da raste korov, boljet će nas, za nama će vikati priroda, nas će opterećivati zrak koji dišemo. Gdje god smo ljude učinili neprijateljima, oni će nas progoniti, protiv koga smo usmjerili oružje, to će oružje nas raniti, gdje smo druge ostavili gladne i nismo im posudili novca, to će naša kasa biti prazna i to ćemo mi vapiti za komadićem kruha.

Zlo koje smo činili u prošlosti nas će progoniti, nevjera koju smo zadali u svome braku nama će biti nevjerna, prijevara koju smo činili nas će varati, ružni humor kojim smo druge ismijavali nas će ismijati, zlo koje je kroz nas prolazilo u nama će i ostati. Da nam se to ne bi dogodilo, potrebno je pokajati se, isprati zlo, očistiti najprije srce i sve će opet biti dobro.