Hajduci kroz povijest monarhija i carstava

Hajduk dolazi od turske riječi “haydut” što bi značilo razbojnik, no postoji I verzija da su to zapravo nazivi za naoružane stočare po Ugarskoj, nešto poput kauboja.

Ne postoji jasna granica između hajdučkih pljačkaša ili organiziranih paravojski, naziv obuhvaća sve to.
Hajduštvo u Slavoniji nastalo je tijekom osmanskog razdoblja. Nešto češće javlja se krajem 16. I početkom 17. stoljeća. Zapravo paravojska sastavljena od seljaka, ustanika i oportunista duga je tradicija na ovim prostorima. Ona seže još u srednji vijek kada su se pojedine grupe takoreći “odmetale” od pravnih, često puta nepravednih odluka kralja ili lokalnog velikaša. Organiziranije grupe, podržane od treće strane u oružju, opremi i hrani, nastaju nakon neuspješnih osmanskih vojni po Ugarskoj i Hrvatskoj tijekom 16. stoljeća. Možemo reći da je srazmjerno sa krizom osmanskog carstva rasla odvažnost i spremnost ljudi da se bore. Slavonija kao strateški čimbenik ceste koja vodi u srce tadašnje Ugarske i Dunav sa pritokama kao dvosjekla sablja kojom su se koristile vojske jedne i druge strane, bila je šahovska ploča lukavih poteza. Nešto za hajduštvo značajni je bio kraj slavonskih planina i požeške kotline, upravo zbog taktički zgodnog terena.

Čuveni hajduci su bili Đuro Matić od okolice Zemuna, Nikola Šarić iz Požege a koji je puškom ubio požeškog pašu. Zatim Antun Slavetić i Franjo Kolaković. Ratovali su nekad odvojeno sa svojim hajducima, a ponekad bi se znali i udružiti i zajednički napadati Turke. U hrvatskim i turskim izvorima, zapisima navodi se da Slavetić i Kolaković između 1607. i 1609. godine, dakle u vrijeme kada je turska vlast u ovim hrvatskim krajevima bila na vrhuncu, vode pravi mali rat protiv požeškog paše. Koliko su postali velika prijetnja i opasnost Turcima, pokazuje i podatak da su protiv njih 1607. godine Turci sa slavonske i bosanske strane podigli vojsku od 10 000 janjičara. Vrijedno je spomenuti i iločke ustanike Delimanoviće, zatim je tu I čuveni ustanik, franjevac I našički gvardijan, fra Luka Ibrišimović. Tu su još i hajduci Mato i Mirko Lapanović koji su se borili u okolici Slavonskog Broda, te mnogi drugi znani i neznani.

Kako to obično bude, Osmanlije su uzvraćale brutalnošću nad narodom.

Hajduštvo je pojava širom Europe, u drugim zemljama drukčije su se zvali. Ponekad su cijele regije bile odmetnute, kao u slučaju transilvanijskog kneza Ištvana Bočkaja koji je čak prešao na stranu Osmanlija, štiteći neovisnost Transilvanije i vjerske slobode. I danas su ostali nazivi pojedinih regija i gradova u Mađarskoj sa atributom “hajdučki”.

Hajduci su u jeku ratova protiv Osmanlija u Slavoniji često bili pridruženi kao paravojska glavnim snagama carstva. Na primjer, u jednom opisu iz 1687. za Vukovar stoji da su hajduci u dogovoru sa carskom vojskom i generalom d’ Aspremontom udarili na turski Ilok I bili odbijeni.

Hajduci su preko usmenih izvora ušli u pismene, gdje ih je pučka kultura gledala kao junake i vitezove. Situacija sa pojavom hajduštva nastavila se i nakon oslobođenja od Osmanlija. U 18. i 19. st. pojavljivale su se grupe pljačkaša i nezadovoljnika koji su bili prijetnja nepravednom vlastelinskom sustavu kakav je tad postojao u Slavoniji. Često su za njih bile raspisane tjeralice i glave ucjenjene. Možda zadnja skupina hajduka bila bi skupina Jove Stanisavljevića Čaruge koji je nakon Prvog svj. rata Slavonijom zadavao probleme tadašnjoj vlasti. Grupe dezertera krijući se po šumama u vrijeme Prvog rata zvale su se Zeleni kadar.

Izvor: Vukovarska utvrda Vukovo

facebook status