Izdajstvo Judino – freska preko koje je Strossmayer kao naručitelj poslao poruku suvremenicima

Đakovačka katedrala nesumnjivo je najvažniji sakralni objekt hrvatske umjetnosti 19. stoljeća.

Autor freske Izdajstvo Judino je stariji Seitz, Alexsander Maximilian. Riječ je o jednoj od fresaka koje govore o zadnjim danima Kristovog zemaljskog života. U unutrašnjosti đakovačke katedrale freske su raspoređene po kronološkome načelu. U brodu pronalazimo freske iz Starog zavjeta, a u transeptu (poprečnome dijelu) i svetištu freske iz Novog zavjeta. One koje su posvećene muci Kristovoj i svemu onome što se zadnjih dana njegova života događalo nalaze se na sjevernoj strani poprečnoga broda katedrale i tamo možemo pronaći fresku Izdajstvo Judino.

Bilo je potrebno i sakralno slikarstvo učiniti što jednostavnijim, što čitkijim.

Izvedena je 1877. godine i kada je analiziramo u njoj možemo prepoznati sve elemente Seitzovoga slikarskoga stvaralaštva, koje pronalazimo, naravno i u drugim djelima toga slikara unutar đakovačke katedrale.

Seitz je jedan od nastavljača estetike nazarenskoga slikarstva? Tko su bili nazarenci? Možda će čitatelji pomisliti da je riječ o sekti? Ne, nazareni su sekta, a nazarenci su u 19. stoljeću bili skupina umjetnika koja je nastala 1809. godine u Beču, no najveći dio svoga stvaralačkog života ti slikari su proveli u Rimu. Htjeli su reformirati sakralno slikarstvo i vratiti ga u središte umjetničkog interesa nakon što je ono izgubilo na važnosti u vrijeme Francuske revolucije.

Htjeli su ponovno uskrsnuti freskotehniku, koja je gotovo nestala u slikarstvu, htjeli su uskrsnuti i jedan specifični stil slikanja iz kasnoga srednjega vijeka i rane renesanse. Iz te tradicije proistječe Alexsander Maximilian Seitz i u toj tradiciji je izradio fresku Izdajstvo Judino. Na tradiciju se nadovezao u prvom redu u smislu jasnoće kompozicije. I nazarenci i sam biskup Strossmayer bili su svjesni da je sekularizacija u 19. stoljeću dovela do toga da biblijske poruke više nisu bile tako razumljive svima. Bilo je potrebno i sakralno slikarstvo učiniti što jednostavnijim, što čitkijim. Kada jedan vjernik ili nevjernik gleda fresku da odmah može prepoznati o čemu je riječ.

Iz Strossmayerovih riječi mi vidimo da mu je ta freska poslužila i kao vrsta poruke suvremenicima da i u najtežim trenucima čovjek koji je odlučio pratiti Kristov put treba biti milostiv prema neprijateljima.

Izdajstvo Judino vrlo je jasno komponirano s Kristom i Judom u samom središtu kompozicije u Getsemanskom vrtu, u onom ključnom trenutku kada Juda ukazuje koga treba izručiti rimskim vlastima. Oko toga središta kompozicije su raspoređeni preostali likovi, naslikani na osnovi informacija koje možemo naći u Svetom pismu, ali i onih koji su dio umjetnikove imaginacije. Alexsander Maximilian Seitz kompoziciju slika kao noćnu, sukladno Svetom pismu, što mu onda daje mogućnost da bude prilično ekspresivan u smislu odnosa svjetla i sjene jer svjetlost stvara s jedne strane mjesec (mjesečeva svjetlost uvijek je srebrenkasta i uvijek je blaža u odnosu na sunčevu svjetlost), a s druge jedna vrsta svjetiljke naslikane kao da je izvedena od metala i u kojoj gori nekakva ugljena žeravica. Sve to skupa pridonijelo je dinamizaciji i dramatizaciji kompozicije jer je riječ o jednom od najdramatičnijih trenutaka Kristova života, kada ga jedan od njegovih učenika izdaje i prokazuje.

O samoj fresci, kao i o drugim djelima u đakovačkoj katedrali vrlo je opširno pisao i sam njihov naručitelj, biskup Strossmayer. Iz njegovih riječi mi vidimo da mu je ta freska poslužila i kao vrsta poruke suvremenicima da i u najtežim trenucima čovjek koji je odlučio pratiti Kristov put treba biti milostiv prema neprijateljima. Osim što se na fresci može vidjeti sam taj Judin čin, umjetnik prikazuje i kako Krist iscjeljuje jednog od ‘napadača’ kojemu je odrezano uho.

Inače je vrlo često biskup Strossmayer gotovo sve freske u đakovačkoj katedrali provlačio kroz tu jednu moralnu, pa katkad i političku poruku svojim suvremenicima. Dakle, one su s jedne strane trebale doprinijeti renesansi hrvatske umjetnosti 19. stoljeća, što se na kraju doista i dogodilo, a s druge strane trebale su poslužiti kao vjerska poduka svima onima koji dođu u njegovu crkvu.

Sadržajno je uz fresku Izdajstvo Judino vezana i jedna freska u glavnom brodu crkve koja prikazuje starozavjetnu scenu Josipa prodaju braća. Kao što je dobro poznato, još od samih početaka kršćanske umjetnosti, starozavjetne su se scene počele koristiti kao neka vrsta prefiguracije, navještavanja zbivanja u Novome zavjetu. Tu scenu Josipa prodaju braća također je naslikao Alexsander Maximilian Seitz i ona pokazuje tu poznatu epizodu kada su braća, ljubomorna na najmlađega i najvoljenijeg sina svoga oca, odlučili ga prodati u egipatsko ropstvo. Smatralo se da sadržajem ta scena navješćuje izdaju koju će Juda učiniti naspram Krista.