Poslije šestomjesečne krvave karantene zvane Vukovar, gdje smo bar imali mogućnosti da se borimo, i branimo nastupa izolacija u logoru. Odvoze nas vezane kao stoku i natrpane u stare autobuse i dovoze pred zatvor u Sremskoj Mitrovici. Ostajemo pred zatvorom cijeli dan jer u već popunjenim ćelijama nema mjesta za nas.
U zatvoru u Sremskoj Mitrovici su se u tom trenutku već nalazili branitelji s Mitnice i iz centra grada. Sjedimo zgurani u autobusima pretučeni i krvavi, a pored nas prolaze stanovnici Sremske Mitrovice koji idu na posao i pljuju na autobuse u kojima se nalazimo. Vikali su razne psovke, ali omiljena uzrečica im je bila “Ubijte Ustaše”.
Vojnici koji su nas čuvali su odobravali njihove pokliče i uzvraćali im da će nas strijeljati. Svako malo su ti isti vojnici ulazili u autobus s pendrecima i bejzbol palicama te nasumično udarali koga su stigli. Poslijepodne ulaze naoružani vojnici te naređuju vozaču pokret. Vode nas u nepoznato. Kolonu čini 20-ak autobusa s po 80 paćenika iz Vukovara.
Vojnici JNA nas bjesomučno tuku palicama i viču da nas vode na strijeljanje. Nisam jeo zadnjih par dana tijekom krvave borbe za Vukovar, ništa osim nekih američkih keksića kojima je rok trajanja istekao prije desetak godina. Vode sam isto jako malo pio u zadnjim danima obrane grada; bunara više nije bilo jer smo se povukli među zgrade, poznatije “solitere”.
U rijetkim pauzama između batina kroz glavu mi prođe što bih dao za komad kruha i čašu vode. Sve na svijetu bih dao. Nakon dva sata vožnje i batinanja polako se već spustila noć. Autobusi staju na nekakvu pustaru. Kroz glavu mi proleti misao da je to kraj, slijedi strijeljanje. Ostala mi je samo molitva u sebi i opraštanje u mislima od majke, oca i brata.
Tjeraju nas van iz autobusa uz udarce. Čim sam napravio prvi korak iz autobusa, slijedila je kanonada udaraca sa svih strana. Prolazili smo kroz špalir vojnika koji su bili naoružani puškama, palicama i raznim predmetima, ali i onim najopasnijim oružjem zvanim mržnja. Taj špalir je bio dugačak desetak metara, a bio je formiran od JNA rezervista.
Molio sam dragoga Boga, kao nikada u životu, samo da ne padnem od tih silnih udaraca jer sam bio svjestan da tko padne više nikada neće ustati. Nažalost uvjerio sam se u točnost te svoje teorije jer su neki mučenici pali i zauvijek ostali ležati na ledini. Prolaskom toga špalira utjerali su nas u prljavu štalu na goli beton. Onako izudarani i krvavi poslagani smo kao sardine na betonu. Tako je započela moja izolacija u logoru. Bio je to krvavi početak “logorovanja” po Srbiji.
Prvi logor u koji sam kročio bio je Staićevo. Tu ostajem u toj štali 32 dana, na nevjerojatno niskim temperaturama koje su dostizale i do -17C. Hranu dobivamo tek drugi dan. Ujutro u 6 sati je bio doručak. Dobivali smo šnitu kruha i trokutić Zdenka sira, na dvojicu. I to mizerno što smo dobili morali smo dijeliti. Dobili bismo i pola šalice vrele vode. Takav obrok su nam ponavljali i u 18 sati. Navečer su nam davali vodu iz plastičnih boca. Pili smo jedni iza drugih. Ako bi nam slučajno ostalo malo vode, ona bi se do jutra smrznula. Ovako bih posložio težinu torture na skali: 1. Neizvjesnost 2. Glad i žeđ 3. Hladnoća i, kao zadnje, 4. Batine.
Opisao sam samo jedan mali dio jednoga dana u logoru, a prošao sam ih tri u 270 dana. Teško je riječima opisati logor. Nije mi ničega žao, niti rata niti logora. Imao sam cilj. A taj cilj je bio obraniti svoju državu i spasiti nemoćne, djecu i žene i starce. Danas sam opet u izolaciji kao i cijeli svijet, i opet mi nije teško. Imam svoj cilj. Današnji cilj je da svojim odgovornim ponašanjem spasim starije i bolesne. Gdje ćeš većeg cilja. Samo danas sam u toplom stanu s obitelji. Sit, čist i nitko me ne tuče. Ljudi, molim Vas budite strpljivi i odgovorni jer time čuvate i svoje i tuđe živote. Zato sam i napisao ovaj tekst da vidite da nije strašno biti u toplom domu, uz sve moguće zabave što nudi današnje vrijeme. Nemojte nasjedati na teorije zavjere i ostale gluposti, dok u Italiji i Španjolskoj umire po tisuću ljudi dnevno. To su nečiji očevi i majke, bake i djedovi. Nemojmo svojim neodgovornim ponašanjem i paranojom ubijati svoje bolesne i stare Hrvatice i Hrvate.
Ovo ne pišem zbog sebe jer straha nemam, meni je svaki dan poklon od Boga jer me on sačuvao u ratu i logoru, pa vjerujem da će me sačuvati i od ovoga manjega zla. Njemu sam jedino zahvalan. Ne pišem ovo zbog svojih starih roditelja, nažalost oni su pokojni. Ovo pišem jer silno volim svoj narod, svoju domovinu! Ljudi molim vas nemojte pljeskati političarima jer su oni debelo preplaćeni za svoj posao. Nemojte nasjedati na njihove floskule. Jedini heroji koji iznose i iznijet će ovu bitku su medicinski djelatnici, druge službe i pojedinci koji koji izlažu svoje zdravlje u ovoj krizi te vi koji svojim odgovornim ponašanjem pridonosite bržem prestanku ove krize.