Tomislav Pervan: Natrag korijenima i izvornom poslanju

U listopadu se održava u Rimu biskupska sinoda kojoj je u žarištu duhovno i eko-stanje u području Amazonije, a u Njemačkoj se biskupi te Centralni komitet njemačkih katolika pripremaju za tzv. sinodalni put Crkve. Slušali smo naricanja iz svijeta o nedavnim požarima u području Amazonije, koja je navodno pluća planeta, jer se ondje, u netaknutim prašumama, proizvodi najviše kisika nužna za život planeta Zemlje.

Vjera i ekologija

Danas je ekologija postala religijski nadomjestak, zamjena za vjeru. Vjera nas uči čemu se u životu trebamo nadati, ekologija nam ugoni strah u kosti. Stalno se moramo pitati – čega se trebamo bojati kod ovih katastrofičnih predviđanja? Suvremeni čovjek opsjednut je nesrećama i nevoljama, ne može bez njih na tv-zaslonima, nakon što je prestao hladni rat. Postali smo globalna zajednica prestrašenih. Na tržištu najbolje se prodaje eko- i bio- te zeleno-čista hrana.

Namjesto krjeposti nade utjeruje se strah s pomoću medija, ovih dana i s eko-aktivisticom, tinejdžericom Gretom koja obilazi svijet i poziva djecu na ulice, na Friday–for–Future, te ih svjesno mami iz školskih klupa. Postala je ikona „zelenih“, svetica suvremene zelene surogat-religije; svi se s njome rukuju, čak i Papa. Mediji trebaju takvu ikonu. Udarna je to vijest. Čak je predlažu za „Nobela“. Sva su joj vrata otvorena. Namjesto škole, susreće se s državnicima. Samo ne nastava! Pitamo se, marketing ili nazovi-misija?

Vidimo, epoha masovnih medija epoha je pesimizma, retorike straha, gnjeva protiv onih „gore“. Oni koji daju ton tom crnom slikopisu plitki su moralizatori. Na tržištu osjećaja znaju dobro unovčiti čovjekov strah od sutra. Apokaliptične slike u svjetlu tih „eko-kasandra“, zlogukih proroka, postaju robom koja se izvrsno prodaje.

Dobro je i korisno da se Crkva i biskupi bave problematikom ekologije, da upute političarima slovo glede odgovornosti za planet. Uputno je skrenuti pozornost na prava indijanskih plemena u Amazoniji. Sržno poslanje Crkve nije, međutim, ekologija ni politika, nego spas duša. Isus šalje apostole da krenu u svijet, da učine sve ljude učenicima, da ih uče sve što je on naredio, da krste sve u ime Trojstva. Crkva ima primarno poslanje misije, njezino je poslanje misionarsko, ne bavljenje politikom niti spašavanjem planeta.

Tako i u Njemačkoj. Svi se hvataju za glavu zbog masovnog egzodusa iz Crkve, katoličke, još više iz protestantske. Statistike su porazne. Doslovce bijeg od križa. Manje vjernika, manje poreznog novca u kasi! Kako se tomu suprotstaviti? Zacijelo ne putem koji su zacrtali njemački biskupi i laici. Ne putem koji za agendu ima celibat, ređenje provjerenih muževa, veću ulogu laika i zastupljenost žena te mogućnost ređenja žena barem za đakonise, dokidanje celibata te reforma seksualnog morala nakon statistika o zlostavljanjima u Crkvi.

Naravno, sva su ta pitanja aktualna, ali nisu od životnog značenja. Put kojim su udarili njemački biskupi vodi u shizmu. Koji je plod toga, govori dovoljno letimični pogled na stanje u reformiranim zajednicama gdje je egzodus iz zajednica porazniji nego kod katolika. Najnovije vijesti govore kako krovna protestantska EKD razmišlja ukinuti obvezu nedjeljnoga bogoštovlja jer ni pet posto ne dolazi na bogoslužje!

Pitamo se – zašto zdravu ekleziologiju u spisima Sabora gurati u stranu, kušati temeljiti Crkvu u duhu svijeta te ekološkog funkcionalizma? Kad se Crkva počne „harmonizirati“ sa svijetom, gubi svoj identitet i oštricu. Raspeti je uvijek skandalon svijetu!

Očito, brojni teolozi na Zapadu, a i mnogi vodeći ljudi u Crkvi kušaju dokinuti celibat, sakrament reda otvoriti ženama, preispitati crkveni moral te hijerarhijsku strukturu Crkve jer se, navodno, ne uklapaju ili protuslove standardima i životnoj praksi društva te ne odgovaraju nazorima suvremenoga čovjeka.

Povrat izvornom vjerovanju

Mnogi su u Crkvi digli glas za uzbunu i glede sinode u Rimu ali i sinodalnoga puta u Njemačkoj. Najglasniji su kardinali R. Sarah i L. Müller. Kard. Sarah je objavio i treću knjigu svojih promišljanja o suvremenoj Crkvi. Ostani s nama, Gospodine. Pada mrak. Uporno ističe „mysterium iniquitatis“, tajnu zla i Judine izdaje. Ovo što danas izbija na površinu duboka je duhovna kriza Crkve, kriza vjere. Proživljavamo doba sumraka i Judina otpada.

Oni koji žele potkopati tisućljetnu praksu Crkve smatraju kako su njihovi prijedlozi spram promjena u ovom trenutku prijeko potrebni. Međutim, nije to ni izdaleka ono čime se Crkva treba baviti. Zadaća je povrat izvornom vjerovanju, korijenima, „vjeri koja je jednom zauvijek predana svetima“ (Jd 3). Bog je u Isusu postao čovjekom, dijelom naše ljudske povijesti. Isusov život, muka, križ, uskrsnuće, pobjeda nad grijehom i smrću, spasenje i otkupljenje čovjeka bitni su za Crkvu i svijet, ne bavljenje strukturama ili eko-problemima.

To bi trebalo biti u žarištu nastojanja, dušobrižništva i misionarskog djelovanja, napose danas, sred neopoganskoga i nevjerničkoga okruženja vjerničkog ostatka. I onaj tko živi daleko od Crkve i vjere – kada kucne „smrtna ura“ – pita se spram smisla života, traži odgovore na temeljna pitanja. Pita se tko sam ja. Tada je sve nebitno, „upitni“ moral, ređenje žena, celibat, strukture. Više je upitno kad se padne na postelju, a čovjek se suoči sa smrću i potrebom otkupljenja. Doživljavamo to svednevice u ispovjedaonici u Međugorju, svejedno je li osoba akademski obrazovana ili obični vjernik koji jedva ima četiri pučke. Drevna je biblijska istina kako „svaka pűt dolazi k tebi pod teretom grijeha, naši nas prijestupi taru, ti ih pomiruješ“ (Ps 65). Savjest, napose u stare dane, ne da mira, potreba za spasenjem te rasterećenjem postoji u svakom. Gdje je tada uporište, nada i luka spasa?

Papa njemačkoj Crkvi

Svoje misli i bojazni spram stanja u njemačkoj Crkvi izrekao je papa Franjo u Pismu hodočasničkomu Božjem narodu u Njemačkoj od Petrovdana ove godine. Upućeno svima, ne samo biskupima i svećenicima. Pisano na španjolskom, ne talijanskom jeziku. Pretpostavlja se, završno ga je pisao sam Papa, uz pomoć pročelnika Zbora za nauk vjere kard. Ladariea. Nije iz Državnog tajništva. Povod je pismu rastakanje i urušavanje vjere u Njemačkoj, na duhovnoj, društvenoj i kulturološkoj razini. Pismo je otvoreni SOS Crkvi njemačkoga govornog područja.

Suočen sa „sinodalnim putem“ kojim želi krenuti njemačka Crkva, Papa se pita kako unutar agende nema tematike evangelizacije, duhovne obnove, obnove vjere, misija. Evangelizacija, ističe Papa, nije imperijalizam, nije osvajanje ili pozicioniranje u svijetu. Evangelizacija treba biti glavni, bitni kriterij; treba ponovno isticati primat evangelizacije te kako prenijeti suvremenicima radost evanđelja.

Pismo je očinski jasno, ne u oštru tonu, nije svisoka, nego bratski, bez zabrana i zapovijedi. Podsjetnik na zajednički poklad vjere. U sadržaju je jasno, bez naglašene oštrine, Papa ophodi bratski i očinski.

Papa hvali u njemačkoj Crkvi što je za pohvaliti, napose karitativno djelovanje i ekumenska nastojanja. Ali podsjeća, Petar u Hramu nije imao srebra ni zlata da bi dao uzetomu, nego ga u ime Isusa Krista podiže, ozdravlja. Rješenje nije novac, crkveni porez koji je u Njemačkoj velik te je Crkva prebogata, nego autentični navještaj, prijateljevanje s Isusom. To mora Crkva nuditi svijetu, vjernici se trebaju dati oblikovati evanđeljem, vjera treba prožimati svagdan. Evangelizirati druge, ali primarno sebe.

Može to zvučati prepobožno, treba međutim istaknuti izrazito duhovnu protežnicu pisma. Govori Papa o Duhu Svetome, molitvi, postu, pokori, klanjanju. Bez toga sinodalni put svršava u slijepoj ulici! Papina preporuka molitve i obraćenja nisu „kozmetika“. U pismu govori osam puta o klanjanju, o evangelizaciji četrnaest puta! Molitva i post bitne su protežnice Isusova života, ističe papa Franjo, pokora i obraćenje spadaju na bit Isusova navještaja. Zaboravljamo teške riječi koje je Isus izrekao, a zabilježene su u evanđeljima.

Sve u Crkvi treba nositi protežnicu Isusove „kenoze“, poniženja, „izvlaštenja“, jer je postao sluga svima. Ni sinodalnost ne smije gubiti iz zrenika Isusovu logiku i ponašanje. Govoriti i djelovati kao Kristovo tijelo znači asimilirati u sebe Kristovo mišljenje. Imati „sensus Ecclesiae“, cijeniti predaju koja nije sagorjeli pepeo, nego krije oganj budućnosti.

Čitati znakove vremena

Pismo je izraz krajnje ozbiljne brige za Crkvu. Nismo svjedoci da je naišlo na veliki odjek ni među vjernicima ni u episkopatu. Papa upozorava na opasnost tehnokracije, zatim pelagijanizma protiv koga se Augustin borio, ali i gnosticizma, tzv. „prosvijetljenih“ ili duhovne elite koja se izdvaja iz puka Božjega. Upozorava pred arogancijom pojedinaca iz elite koji preziru vjeru puka te žele provesti „reforme“ koje nagrizaju tijelo Crkve.

Papa poručuje: „Kad god se neka crkvena zajednica kušala sama iščupati iz svojih problema, kad god se pouzdavala u svoje vlastite snage, svoje vlastite metode te vlastitu inteligenciju, svršavala je tako što je samo povećavala i učvršćivala zlo protiv koga se borila ili ga htjela nadići.“

U vremenu rascjepkanosti i polarizacije treba biti u zreniku „sensus Ecclesiae“, osjetilo za Crkvu i s Crkvom („sentire cum Ecclesia“). Crkva je sastavljena od krajevnih Crkava, i odvojena od matice, krajevna Crkva slabi, kvari se, isuši se te umire. Kao riječni rukavci.

Molitva – pokora – klanjanje zauzimaju istaknuto mjesto u pismu. U tome kontekstu navodi i njemu omiljena Guardinija. Čovjek naime u klanjanju ispunjava svoju vrhunsku zadaću te mu omogućuje baciti pogled u buduću jasnoću koja pomaže kušati plodove novoga stvorenja.

Vrijedi dodatno podsjetiti na R. Guardinija. Naime, u pismu svojemu luteranskom prijatelju usporedio je Guardini reformatorski žar Franje Asiškoga sa žarom Martina Luthera. Obojica su egzistencijalno patili zbog stanja i slike Crkve. Guardini vidi razliku među njima što je Franjo Asiški bio kadar poniziti i zanijekati sebe, staviti sebe u drugi plan, unatoč vlastitim spoznajama te žaru za obnovom Crkve, dok je kod Luthera iz oporo tvrda i neumoljiva žara došlo do raskola sa svim bolnim i brutalnim posljedicama.

Papa podsjeća, što vrijedi za sve, kako je nemoguće čitati znakove vremena ako je čovjek prožet duhom vremena. Tek kad se oslobodi duha vremena, što se događa u obraćenju srca, kadar je pojedinac iščitavati znakove vremena. Istinski reformatori u Crkvi i svijetu jedino su sveci. Oni su prepoznali znakove, podvukli bilancu, obratili se i postali znakom koji treba slijediti. Njihova primarna značajka bijaše ljubav.

Naš egzistencijalni temelj i naše poslanje imaju svoj korijen u činjenici da je Bog ljubio svijet do te mjere te je poslao svoga jedinorođenoga Sina da svi koji u njega vjeruju ne propadnu, nego da imaju život vječni (usp. Iv 3,16).

Bez novog života, bez autentična, evanđeljem prožeta, duha, bez vjernosti Crkve vlastitu pozivu i poslanju, svaka će nova struktura za kratko vrijeme propasti i iščeznuti. Put reforme u svijetu jest put svetosti. To je trajna zadaća svakog istinskog vjernika.

 

Izvor: nedjelja.ba