Slika Gospe Ramske/Sinjske

U Bosni Srebrenoj u 17. stoljeću poznate su tri zavjetne Gospine slike: Olovska, Gradovrška i Ramska – Gospa od Milosti. Slike Gospe Olovske i Gradovrške, štovane kao čudotvorne, nestale su u vrtlogu Bečkoga rata, vođenog između europskih sila, ujedinjenih u Svetu ligu, i Osmanskog Carstva (1683. – 1699.). Slika Gospe od Milosti iz Rame, danas Gospe Sinjske, imala je drukčiju sudbinu, iako su i samostan i crkva, poput gradovrškoga i olovskoga, nestali u vrijeme spomenutoga rata. Za vrijeme selidbe u Dalmaciju franjevci su je ponijeli sa sobom, najprije u Split, a potom u Sinj. Ponijeli su i niz drugih dragocjenosti očuvanih u sinjskom samostanu: raritetne knjige, srebrni gotički kalež s pozlatom iz 1402. godine, misno ruho…

Samostan u Rami podignut je vjerojatno već u 15. stoljeću. Spomen o njemu nalazimo 1514. godine. Spaljen je s crkvom 1557. i pritom je ubijeno nekoliko franjevaca. Obnovljen je prije 1587. godine. Opljačkan je 1653. i opet je stradalo nekoliko franjevaca. Godine 1667. i 1682. poharali su ga požari. Kratko nakon obnove franjevci, u strahu od odmazde Osmanlija zbog ratnih poraza, zajedno s pukom 1687. godine sele iz Rame u Cetinsku krajinu. Samostan je zapaljen, a najvrednije predmete, među kojima i sliku Gospe od Milosti, ponijeli su u novu postojbinu. Njezina daljnja povijest vezana je za grad Sinj koji je još neko vrijeme, do podjele Provincije 1735. godine, pripadao Bosni Srebrenoj. Tako će ramska Gospa od Milosti  uskoro, u 18. stoljeću, postati Gospa Sinjska. Njezino je štovanje napose zaživjelo nakon pobjede nad Osmanlijama 1715. i obrane Sinja. Branitelji grada i vjernički puk živo su vjerovali da je pobjeda postignuta po Gospinu zagovoru.

Sliku, ulje na platnu, 58 x 44 cm, radio je nepoznati venecijanski majstor u 17. stoljeću. Marijin lik nije u cjelini prikazan nego samo poprsje. Njezina glava je nagnuta u smjeru lijevoga ramena, čelo je visoko, obrve izdignute, pogled očiju oboren, obučena je u crvenu haljinu. Oko glave, preko koje je prebačena dvostruka koprena, uočljiva je velika svijetla aureola. Nakon pobjede nad Osmanlijama okrunjena je 1716. zlatnom krunom. Časnici, predvodnici obrane grada, u znak zahvalnosti skupili su 80 zlatnih cekina i dali da se u Veneciji izradi kruna. Pri dnu krune na latinskom su napisane riječi: Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715. S vremenom su Marijinu liku na slici pridodani i drugi ukrasi od zlata i srebra (ogrlice, lančići, križevi, kolajne i sl.) te je slika poprimila znatno drukčiji izgled u odnosu na prvotni: vidljivo je samo Marijino lice i rubovi prozirne koprene, a cijelo poprsje prekriveno je nakitom.

Kada je, odakle i pod kojim okolnostima slika stigla u Ramu, nije poznato. Dalmatinski franjevac fra Stanko Petrov, pozivajući se na sinjskoga ljetopisca fra Petra Filipovića koji je 1757. opisao povijest Gospe Sinjske, tvrdi da su je franjevci prenijeli u Ramu iz cetinskoga samostana nakon osmanskoga osvajanja toga kraja i njegova razaranja u prvoj polovici 16. stoljeća. Pošli su u Ramu, zaključuje Petrov, tražeći sigurnije mjesto gdje su se mogli osjećati zaštićenijima s obzirom na povoljniju zemljopisnu konfiguraciju tla, tj. položaj ramske kotline okružene brdima. Prema Petrovu, slika potječe iz druge polovice 15. stoljeća i od toga su je vremena „štovali u Cetini pod Sinjem”, a onda su je, bježeći pred nasiljem Osmanlija, „cetinski franjevci prenijeli u Ramu u prvoj polovici 16. vijeka”. Slika se, prema autoru, u Rami nije štovala od najstarijega vremena samostana jer bi crkva u protivnom bila posvećena Gospi, a ne sv. Petru što je za autora još jedan dokaz da je kasnije donesena iz Cetine. Međutim, prema stručnim procjenama, ta je slika nastala u 17. stoljeću te otpada mogućnost njezina prijenosa u Ramu iz cetinskoga samostana u 16. stoljeću.

Slika je u svom ramskom razdoblju u 17. st. bila smještena „u crkvi izvan oltara” jer, kako  tvrdi Petrov pozivajući se na ljetopisca Filipovića, crkva nije bila posvećena Gospi. On također navodi da se slika već u Rami slavila kao čudotvorna pa je spomenuo i jednu legendu o brzo poraslom mladiću koji je želio biti fratar, a bio je premalen. Iako o njezinu štovanju u Rami ne raspolažemo s mnogo podataka, navedena legenda upućuje da se njoj tada iskazivalo posebno štovanje koje će dobiti novu dimenziju nakon preseljenja u Dalmaciju. Još dok su ramski franjevci boravili u Splitu, prije njihova trajnoga nastanjenja u Sinju, uz sliku su se, prema predaji, vezivali neobični događaji koji su sve više učvršćivali njezino štovanje kao čudotvorne, što će,  kako je već spomenuto, poprimiti daleko veće razmjere nakon 1715. godine kada su Hrvati uspjeli, uz njezin zagovor, obraniti Sinj u drugom turskom pokušaju da ga osvoje. Pobjedu je izvojevalo nekoliko stotina branitelja protiv mnogostruko brojnije turske vojske. Time je zaustavljen daljnji prodor Osmanlija u Dalmaciju. Taj događaj odjeknuo je među suvremenicima. Fra Nikola Lašvanin u svom ljetopisu bilježi pobjedu ‘Hrvaćana’ pripisujući je Gospinu zagovoru: „jer tako hoti blažena divica Marija, koja dade Hrvaćanom snagu da grada Turkom ne dadoše.” Istu vijest u svom ljetopisu prenosi fra Bono Benić.

Od tada je započeo novi život slike kao čudotvorne Gospe Sinjske. Sinj je postao hodočasničko mjesto kamo su počeli dolaziti brojni vjernici i takvo je ostao do danas! Godine 1748. drveni okvir slike zamijenjen je srebrnim izrađenim u Veneciji, 1766. pridodana su mu četiri srebrna ukrasa, a 1973. obnovio ga je kipar Ante Jakić, izradivši na poleđini srebrnoga okvira reljef sinjske Tvrđave. Temeljito čišćenje slike obavila je slikarica s. Rafaela Egger 1927. godine i napravila kopiju jednakih dimenzija koju su desetak godina kasnije franjevci ponijeli u Ramu na obilježavanje 250. obljetnice selidbe u Cetinsku krajinu. Godine 1965. slika je restaurirana u konzervatorskom zavodu u Splitu. Prilikom 300. obljetnice selidbe Ramljaka (1987.),  sinjski su franjevci  prvi put u Ramu donijeli originalnu sliku čudotvorne Gospe Sinjske, koja je tako, nakon tri stoljeća, ponovno za kratko boravila u svojoj prvotnoj postojbini.

Ramski franjevci su, nakon oživljavanja samostana u 19. stoljeću, uspostavili poveznice sa Sinjem i Gospom Sinjskom kroz likovnu i hodočasničku komunikaciju. Sliku Gospe od Milosti, referirajući se na onu u Sinju, uradili su likovni umjetnici Alberto de Rohden (1892.), Gabriel Jurkić (1955.), Josip Biffel (1968.) i Kuzma Kovačić (1998.). K tome franjevci i vjernički puk već desetljećima izmjenjuju hodočasničke posjete najčešće na dan Velike i Male Gospe. U toj funkciji je i Staza Gospi Sinjskoj, kao hodočasnički i turistički projekt RH i BiH, ostvarena nedavno uz pomoć europskih fondova, što ovu povijesnu, duhovnu i kulturnu poveznicu dvaju Gospinih ‘staništa’ čini još snažnijom!