Antonio Spadaro – Marcelo Figueroa: Evangelički fundamentalizam i katolički integrizam. Iznenađujući ekumenizam – II.

Neki koji se ispovijedaju katolicima ponekad se izražavaju na način koji je donedavno bio sasvim nepoznat njihovim tradicijama te koriste tonove mnogo bliže evangelicima. U smislu privlačenja masovne izborne podrške ovi birači definirani su kao value voters. Postoji dobro definiran svijet ekumenske konvergencije između sektora koji su paradoksalno konkurentni kada je u pitanju konfesionalna pripadnost. Ovaj susret poradi zajedničkih ciljeva događa se oko tema kao što su pobačaj, brak osoba istog spola, vjersko obrazovanje u školama i druga pitanja koja se uglavnom smatraju moralnim ili su povezana s vrednotama. I evangelički i katolički integristi osuđuju tradicionalni ekumenizam, a ipak promiču ekumenizam sukoba koji ih ujedinjuje u nostalgični san države s teokratskim obilježjima.

Ipak, najopasnija perspektiva ovog čudnog ekumenizma može se pripisati njegovom ksenofobnom i islamofobnom vidu koji želi zidove i pročišćavanje kroz deportacije. Riječ “ekumenizam” pretvara se u paradoks, u “ekumenizam mržnje”. Netolerancija im je nebeski znak puritanizma, redukcionizam je egzegetska metodologija, a ultra-literalizam njezin je hermeneutički ključ.

Jasno je da postoji ogromna razlika između tih pojmova i ekumenizma kojeg s različitim kršćanskim i s drugim vjerskim konfesijama potiče papa Franjo, a koji se odvija u skladu s uključivanjem, mirom, susretom i poveznicama. Ovaj fenomen suprotnih ekumenizama i njihovo suprotno poimanje vjere i vizije svijeta u kojem religije imaju nepomirljive uloge možda je najmanje poznat a ujedno je i najdramatičniji aspekt širenja integrističkog fundamentalizma. Upravo ovdje možemo razumjeti povijesno značenje Papinog nastojanja protiv gradnje “zidova” i protiv svih oblika “vjerskog rata”.

Iskušenje “duhovnog ratovanja”

Vjerski element nikada ne treba miješati s političkim. Brkanje duhovne i vremenite moći znači podvrgavati se jedni drugima. Jasno obilježje geopolitike pape Franje je u tome što teološkim prostorima ne daje moć da se nametnu ili da pronalaze unutarnjeg ili vanjskog neprijatelja za borbu. Potrebno je izbjeći transverzalno i “ekumensko” iskušenje da se božansko projicira na političku moć koja ga potom koristi za vlastite ciljeve. Franjo iznutra ispražnjava narativni stroj sektaških milenarizama i dominacija koji se pripremaju za apokalipsu i “konačni sukob”. [2] Naglasak na milosrđu kao temeljnom Božjem atributu izražava ovu radikalno kršćansku potrebu.

Franjo želi prekinuti organsku vezu između kulture, politike, institucija i Crkve. Duhovnost se ne može vezati za Vlade ili vojne pakte jer je u službi svim ljudima. Religije ne mogu neke ljude smatrati zakletim neprijateljima, a druge vječnim prijateljima. Religija ne smije postati jamstvo vladajućih klasa. Pa ipak, upravo ta dinamika s lažnim teološkim okusom pokušava nametnuti vlastiti zakon i logiku u političkoj sferi.

Postoji šokantna retorika koju koriste, primjerice, autori Church Militant-a [Vojujuća Crkva], uspješne digitalne platforme sa sjedištem u SAD-u, koja se otvoreno zalaže za politički ultrakonzervativizam i koja, kako bi se nametnula, koristi kršćanske simbole. Ova zlouporaba se naziva “autentično kršćanstvo”. A kako bi pokazali vlastite sklonosti, stvorili su blisku analogiju između Donalda Trumpa i cara Konstantina, s jedne strane, te između Hillary Clinton i Dioklecijana, s druge. Američki izbori u ovoj su perspektivi viđeni kao “duhovni rat”. [3]

Određenoj publici ovaj ratnički i “militantni” pristup djeluje najprivlačnije i najefikasnije, pogotovo s obzirom na to da je Konstantinova pobjeda – za kojeg se pretpostavljalo da je nemoguće da pobijedi Maksencija i rimski establišment – morala biti pripisana božanskoj intervenciji: In hoc signo vinces [U ovom znaku pobjeđuješ].

Church Militant stoga pita može li se Trumpova pobjeda pripisati molitvama Amerikanaca. Predloženi odgovor je potvrdan. Neizravna misija za predsjednika Trumpa, novog Konstantina, je jasna: on mora postupati u skladu s tim. To je vrlo izravna poruka koja, dakle, želi uvjetovati predsjedničku funkciju uokvirujući je u božanski izbor, to jest: In hoc signo vinces.

Danas je više nego ikad potrebno osloboditi moć od njezine izblijedjele konfesionalne haljine, od oklopa, od njene zahrđale armature. Fundamentalistički teopolitički plan je uspostaviti božansko kraljevstvo ovdje i sada. A to božansko je očito projekcija moći koja je već izgrađena. Ta vizija stvara ideologiju osvajanja.

Umjesto toga, teopolitički plan koji je uistinu kršćanski je eshatološki, odnosno gleda na budućnost a trenutnu povijest nastoji usmjeriti prema Kraljevstvu Božjem, kraljevstvu pravde i mira. Ta vizija generira proces integracije koji se odvija diplomacijom koja nikoga ne okrunjuje kao “čovjeka Providnosti”.

I zato diplomacija Svete Stolice želi uspostaviti izravne i fluidne odnose sa supersilama, bez ulaska u unaprijed uspostavljene mreže saveza i utjecaja. U tom smislu, Papa ne želi reći tko je u pravu ili tko nije u pravu jer zna da u korijenu tih sukoba uvijek stoji borba za moć. Ne treba, dakle, zamišljati nekakvo “zauzimanje strana” iz moralnih razloga, ili još gore, iz duhovnih.

Franjo radikalno odbacuje ideju o aktiviranju Božjeg Kraljevstva na zemlji kakvo je bilo u osnovi Svetog Rimskog Carstva i svih sličnih političkih i institucionalnih oblika, uključujući i razine “političke stranke”. Ako bi to tako shvatili, “izabrani narod” bi zapravo ušao u kompliciranu političku i religijsku mrežu koja bi učinila da zaborave biti u službi svijeta, i stavila bi ih u opoziciju s onima koji su drugačiji, s onima koji im ne pripadaju, tj. među “neprijatelje”.

Stoga se kršćanske korijene naroda nikada ne može shvatiti na etnički način. Pojmovi “korijena” i “identiteta” nemaju isti sadržaj za katolika kao i za neo-pogana. Trijumfalistički, arogantni i osvetoljubivi etnicizam je, štoviše, suprotan kršćanstvu. Papa je 9. svibnja 2017. u intervjuu za francuski list La Croix rekao:

“Europa, da, ima kršćanske korijene. Kršćanstvo ih ima obvezu zalijevati, ali u duhu služenja kao kod pranja nogu. Dužnost kršćanstva prema Europi je služenje”. I još: “Doprinos kršćanstva kulturi jest onaj Kristov čin kada pere noge, tj. služenje i dar života. Nema mjesta kolonijalizmu”.

Protiv straha

Koji osjećaj uvlači u uvjerljivo iskušenje lažnog saveza politike i vjerskog fundamentalizma? To čini osjećaj straha od raspada izgrađenog poretka i strah od kaosa. Štoviše, to funkcionira zahvaljujući percipiranom kaosu. Politička strategija za uspjeh postaje podizanje tona sukoba, preuveličavanje nereda, uznemiravanje duša osoba projekcijom uznemirujućih scenarija izvan bilo kakve stvarnosti.

Religija bi u tom trenutku postala jamac reda, a politički dio utjelovio bi njene potrebe. Pozivanje na apokalipsu opravdava moć koju je želio bog ili je nastala u dosluhu s bogom. I time fundamentalizam pokazuje da on nije proizvod religioznog iskustva, već njegovo slabo i nasilno izopačenje. 

Zbog toga Franjo provodi sustavnu kontra-naraciju u odnosu na narativ straha. Potrebno je, dakle, boriti se protiv manipulacije ove navale tjeskobe i nesigurnosti. Zato je Franjo u tome hrabar pa teroristima ne daje nikakav teološko-politički legitimitet, izbjegavajući bilo kakvo svođenje islama na islamistički terorizam. Niti ga daje onima koji predlažu i koji žele “sveti rat” ili pak grade ograde okrunjene bodljikavom žicom. Jedina bodljikava kruna za kršćanina jest trnova kruna koju na glavi ima Krist. [4]

Kraj

[2]. Usp. A. Aresu, ««Pope Francis against the Apocalypse», u Macrogeo, 9. lipnja 2017. godine.

[3]. Usp. «Donald “Constantine” Trump? Could Heaven be intervening directly in the election?», na Church Militant.

[4]. Za daljnja razmišljanja, vidi D. J. Fares, «L’antropologia politica di Papa Francesco», u Civiltà  Cattolica 2014 I 345-360; A. Spadaro, «La diplomazia di Francesco. La misericordia come processo politico», isto 2016 I 209-226; D. J. Fares, «Papa Francesco e la politica», isto 2016 I 373-385; J. L. Narvaja, «La crisi di ogni politica cristiana. Erich Przywara e l’“idea di Europa”», isto 2016 I 437-448; Isti autor, «Il significato della politica internazionale di Francesco», isto 2017 III 8-15.

Autori: Antonio Spadaro* – isusovac, novinar, teolog, književni kritičar i talijanski akademik, aktualni urednik isusovačkog časopisa La Civiltà Cattolica. Marcelo Figueroa** – prezbiterijanski pastor i direktor argentinskog izdanja vatikanskog dnevnika L’Osservatore Romano. Izvor: La Civiltà Cattolica [tekst je objavljen 15. srpnja 2017. na engleskom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku].

Izvor: Fratellanza umana (05.06.2020.)