Andrijana Pravidur: Kasnoantička bazilika u Brezi

Ostaci bazilike vidljivi su na desnoj obali rijeke Stavnje, gdje je ovaj, danas, nacionalni spomenik kulture BiH kao važan svjedok jednog vremena u povijesti naše zemlje djelomično rekonstruiran i prezentiran javnosti u vidu malog arheološkog parka.

Kasnoantički kompleks u Brezi poznat je još od 1913. godine kada su vršena, prva, manja arheološka istraživanja na lijevoj obali rijeke Stavnje gdje su otkriveni ostaci jedne od dviju bazilika. Godine 1930. uslijedila su arheološka istraživanja G. Čremošnika, a od 1958. do 1961. i revizijska istraživanja D. Sergejevskog, arheologa iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu kada su na prostoru iznad desne obale rijeke Stavnje otkriveni ostaci i druge bazilike. Veću od njih, orijentiranu od sjevera prema jugu, čine arhitektonski ostaci crk­venog objekta koji se sastojao od predvorja narteksa i naosa sa prezbiterijem koji završava apsidom. Apsida polukružnog tlocrta bila je s vanjske strane ukrašena masivnim skulpturama (protomama) veprova i ovnova obojenih crvenom bojom. Uz tri vanjske strane nalazi se otvoreni portik, nošen stupovima od kamena muljike sa četvrtastim kapitelima. U produžetku portika, s obje strane prezbiterija nalazila se po jedna manja kvadratna prostorija. Pretpostavka je da se zapadna prostorija najvjerojatnije koristila kao đakonikon, a istočna kao martirij i krstionica (baptisterij). Ulaz se nalazio s istočne strane. Zidovi su izvedeni u karakterističnim kasnoantičkim tehnikama zidanja. Nejednako složeno kamenje vezano krečnim malterom u tehnici opus incertum kombinirano je s tehnikom opus spicatum, plošnim kamenjem slaganim u obliku riblje kosti.

Iznimno značajni nalazi

Osebujnost građevine pored njezine osnove čini i kamena plastika koja ukazuje na neobičan i poseban umjetnički izričaj vidljiv na stupovima i kapitelima ovog zdanja. Bazilika je propala u požaru nakon čega više nije obnavljana, a u njenim ruševinama pronađen je i povijesni natpis koji govori o nekadašnjem sjedištu autohtone zajednice Dezitijata.

Raznovrsni arheološki nalazi s lokaliteta u Brezi iznimno su značajni za poznavanje kasnoantičkog doba Bosne i Hercegovine. Danas se čuvaju u Zemaljskom muzeju BiH i jednim dijelom su izloženi u stalnom arheološkom postavu na Odsjeku za antiku.

Sloboda prakticiranja krš­ćanstva nakon Milanskog edikta (313.) očitovala se kroz prepoznatljiva arhitektonska zdanja kasnoantičkog graditeljstva koja su se razvijala i prilagođavala društveno-političkim prilikama tadašnjeg vremena. Sudjelovanje krš­ćana u formiranju kulture kasne antike osobito se odražava u podizanju crkava i drugih građevina religijskog karaktera koje su, danas, kao arheološka kulturna baština postojan svjedok povijesti u razvoju i širenju kršaćanstva.

Tako su mjesta okupljališta prvih krš­ćana, pored katakombi, bila u prostorijama u sklopu privatnih, većih objekata (villa rustica) stambenog ili poljoprivrednog karaktera. Adaptirani prostori u ulozi prve crkve, namijenjeni manjim zajednicama u 3. stoljeću, poznati kao oratorijum ili domus ecclesiae služile su kao mjesta za prakticiranje vjere prije nego što je krš­ćanstvo priznato službenom religijom.

Bazilika – živa Crkva

Kada krš­ćanstvo postaje ravnopravna i javna religija prva mjesta okupljanja krš­ćana u privatnim kućama i objektima različite namjene više nisu bila dostatna da prime sve brojniju krš­ćansku zajednicu. Od jednostavnih i skromnih oratorija, tijekom 4. stoljeća, razvio se novi oblik krš­ćanske bogomolje – bazilika koju Konstantin Veliki uvodi u krš­ćansku arhitekturu. Većina arhitektonskih elemenata proizlazi iz klasične rimske arhitekture iz istoimenog tipa objekta u namjeni svjetovnog i državnog karaktera. To su, prije svega, bila javna mjesta sastajališta i institucije za službenu i upravnu djelatnost, a služile su kao sudnice ili tržnice. U okrilju nove, krš­ćanske religije, bazilika dobiva novu namjenu i smisao te postaje, živa Crk­va, mjesto za obavljanje službe Riječi i mistične Gozbe. Njen klasični tip je trobrodna ili peterobrodna dvorana pravokutnog oblika podijeljena kolonadom stupova, a srednji, glavni, brod u pravilu završava apsidom. Srednji brod je redovito viši od bočnih brodova, kako bi kroz njegove otvore dopiralo svjetlo u unutrašnjost bazilike. U službi nove funkcije prostor bazilike je prilagođen liturgijskim potrebama. Tako glavni prostor bazilike predstavlja prezbiterij, prostor za svećenike u crk­vi, koji završava apsidom u kojem je biskupski thronus. U glavnom brodu bazilike, naosu, nalazi se prostor za vjernike, a predvorje bazilike, narteks, namijenjen je za katekumene. Ovakav prostorni koncept postat će prepoznatljiv izričaj krš­ćanskog graditeljstva i na našem području u čijoj osnovi se prepoznaje arhitektonski predložak namijenjen nekadašnjoj civilnoj uporabi.

Najveći broj starokrš­ćanskih bazilika izgrađen je tijekom 5. i 6. stoljeća te imaju nekoliko zajedničkih osobitosti koje se mogu smatrati tipičnima elementima graditeljstva na bosanskohercegovačkom području. Uglavnom su to manje građevine kvadratne osnove s nizom dodatnih prostorija, orijentirane obično u pravcu istok-zapad, građene uglavnom od spolija sa starijih građevina. Pojedini primjeri bazilika u našoj zemlji odlikuju se ponešto izmijenjenim arhitektonskim konceptom pa kao takve čine izuzetak u europskoj arhitekturi svoga vremena. Takve posebnosti su posebno uočljive u izradi kamene plastike, crk­venog namještaja čiji izričaj počiva na lokalnim tradicijama što je i uvjetovalo jedinstvene graditeljske i umjetničke oblike arhitekture krš­ćanstva kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini.