Dijana Muminović: Fotografije pune emocije
Kada govorimo o dokumentarnoj fotografiji, obično mislimo da ona podrazumijeva savršenu ekspoziciju i svjetlost, ali ono što čini jednu fotografiju cjelovitom i dobrom nisu samo tehničke mogućnosti našega fotoaparata, nego i naša sposobnost da uočimo i reagiramo kada vidimo određenu situaciju ili osobu, te to uspijemo zabilježiti
Kada govorimo o dokumentarnoj fotografiji, obično mislimo da ona podrazumijeva savršenu ekspoziciju i svjetlost, ali ono što čini jednu fotografiju cjelovitom i dobrom nisu samo tehničke mogućnosti našega fotoaparata, nego i naša sposobnost da uočimo i reagiramo kada vidimo određenu situaciju ili osobu, te to uspijemo zabilježiti.
Fotografirate ili profesionalnim fotoaparatom ili mobitelom, a želite naučiti fotografirati, najvažnije je primijetiti ono što vam privuče pozornost. To je, zapravo, put prema postajanju dobrim fotografom.
Kada se na natjecanjima biraju najboljae fotografije, u njoj se traže svi elementi – kompozicija, svjetlost, trenutak…… Međutim, tijekom rasprave između savršeno eksponirane fotografije i one s malo lošijom tehničkom kvalitetom, a boljim trenutkom, odnosno emocijom, druga fotografija uvijek ima prednost. Zašto?
Važna je poruka
Kao primjer navodim knjigu s pocijepanim koricama koja nije nimalo privlačna, ali otvorivši je uočimo toliko zanimljivosti zbog određenoga karaktera ili mjesta koje nas na nešto podsjeća, pa čak i na nas same. Tada nam njezine korice više nisu ni važne, jer nam je draža srž priče u njoj. Uzmemo li knjigu s potpuno novim koricama, a u njoj primijetimo pola pocijepanih listova ili vodom razmazanih riječi, možemo samo nagađati što je pisac napisao, ali ne znamo cijelu situaciju.
Slično je i s fotografijom. Možemo imati savršenu ekspoziciju, kao na primjer savršenu naslovnu stranicu knjige, ali ako nemamo emociju, odnosno srž, fotografija kao da i ne postoji. To se događa zato što smo ljudi kojima su najbliži, najpoznatiji i najprepoznatljiviji ljudski osjećaji. Čak i kada reagiramo na fotografije životinja, sviđaju nam se jer se čini kao da oponašaju emocije ljudskoga bića.
Kod dokumentarne fotografije nastale u svakodnevnom životu ili tijekom određenih događaja, uvijek treba postojati njezin osnovni element – emocija. Ona ne mora nužno biti tužna, nego u skladu s događajem koji fotografirate. Kada smo je zabilježili, postajemo sigurni da će biti prenesena na promatrača, pa bih zbog toga dokumentarnoj fotografiji dala drugo ime – skup osjećaja zamrznutih našim fotoaparatima.
Jedna od najpoznatijih povijesnih fotografija je ona koju je snimila Dorothea Lange kada je fotografirala majku imigrantkinju s djecom. Potom, Sally Mann koja je cijeli život fotografirala članove svoje obitelji. U svomu je dokumentarnome filmu je rekla kako ponekad sitne greške tijekom izrađivanja pomognu da fotografija dobije oblik i jačinu. Drugim riječima, fotografija možda nije tehnički savršena, ali je savršena u svom kontekstu – emociji. Prema mišljenju fotografa Henrija Cartier-Bressona, najdublje su fotografije su one koje imaju odlučujući trenutak – kada se događaj, okruženje i gestikulacije subjekta podudaraju kako bi stvorili njihov potpuni izraz.
Sjećate li se svoje prve fotografije? Zašto ste je snimili? Što ste točno na njoj vidjeli? Neku zanimljivu osobu ili cvijet? Što vas je potaknulo na to da je snimite?
Presudan trenutak
Sjećam se trenutka koji je bio presudan za početak moje fotografske karijere. Vozila sam se malim gradom u Americi u kojemu se, za razliku od naših bosanskohercegovačkih gradova, ulice puste što me često zbunjivalo u mojoj viziji fotografije. Bila sam mišljenja da su fotografije pune života, a ja ih u tom gradu nisam pronalazila. Sve dok nisam zabilježila trenutak nečijega života.
Dugo sam vozila i u trenutku kada sam pomislila odustati, na putu prema kući ugledala sam majku iz Burme koja je u neobično umotanoj marami nosila bebu. Tada sam zabilježila svoj prvi trenutak, ali i trenutak nečijega života – emociju koju je ta žena, pored bebe, nosila na svojim leđima.
Naglo sam zaustavila auto i pomislila da će žena negdje pobjeći, a onda sam shvatila da je izgubljena. Odvezla sam ih u imigracijski centar, ali razlog je moga reagiranja je moja emocija na nešto lijepo i neobično što sam ugledala ispred sjene. To nešto je u meni izazvalo duboku emociju: podsjetilo me na moje prve dane u Americi.
Ova me je fotografija naučila da strah koji nosimo kao fotografi nestaje u trenucima kao što je ovaj i baš kada pomislimo da će nas ljudi odbiti, pokažemo suosjećanje i dogodi se suprotno. Ako osjetimo da je neki trenutak važan i zaslužuje da ga se zabilježi, onda je to obično i istina.
Osim što je moja fotografija bila objavljena u online izdanju National Geographica, još ju je jedan trenutak učinio nezaboravnim. Nekoliko godina kasnije prilikom tijekom rada na jednom foto projektu, potražila sam ovu majku. Imigracijski centar mi zbog sigurnosnih razloga nije dao podatke o mjestu njezina prebivališta, pa sam je odlučila tražiti pomoću intuicije. Posjetila sam jedno od četiri mjesta gdje su bili naseljeni izbjeglice i imigranti. Popela sam se na zadnji sprat kat jedne zgrade i otvorila vrata nadajući se da sam barem blizu. A onda sam na zidu ugledala zalijepljenu fotografiju koju sam snimila onoga dana kada sam je vidjela i ostavila za nju u centru.
Tada sam naučila mnogo toga o ženi za koju sam mislila da je samo izgubljena na ulici. Imala je još djece i vjerojatno neku vrstu demencije koja joj je sprječavala sjećanje i orijentaciju u prostoru, te se liječila, zbog čega se njezin muž brinuo o djeci.
Fotografija me veže za ljude, njihovu dobrotu, emocije i dovodi do toga da se zaustavim i zabilježim važne trenutke koje svjedočim s onima koje fotografiram. Kako biste pronašli svoj stil i postali što bolji fotografi, sljedeći put kada uzmete fotoaparat ili mobitel upitajte se što vas je potaknulo na to da snimite fotografiju, te kako će drugi na nju reagirati.