Luka Marković: Zna li Plenković uopće u što se upušta!?

Teško je znati da li te pogreške Plenković čini jer mu je udarila slava u glavu ili jer nije sposoban procijeniti političke izazove koji dolaze najesen. Neće biti ni prvi niti zadnji političar čije su sposobnosti birači precijenili.
 

Ono što se događa u Srbiji je sitnica u usporedbi s onim što bi se moglo dogoditi u Hrvatskoj na jesen ako Plenković nastavi s ovakvim odnosom prema neistomišljenicima, ponižavajući čak i veliki broj onih koji su glasali za HDZ. Neredi u Srbiji pokazuju da i uvjerljivija pobjeda na izborima ne znači ništa. Pogotovo ne znači ništa ona pobjeda koja bude iznevjerena i iskorištena za vlastiti političku ideologiju. Vučiću je trebala uvjerljiva pobjeda da bi napokon mogao krenuti u razmjenu teritorija s Kosovom protiv čega su Rusi, Srpska pravoslavna crkva i oni još bliži četničkoj ideologiji od njega.

Što će mu Pupovac (i Kajtazi)?!

Igre oko korone su samo izlika za iskazivanje neslaganja s njegovim namjerama da se udalji od Rusa i približi stavovima zapadne politike, koja traži bezuvjetno priznavanje Kosova. Pobjeda HDZ-a, koja je daleko manje uvjerljiva nego Vučićeva u Srbiji, je poslužila očito Plenkoviću da se pred Angelom Merkel, Macronom i Bruxellesom prikaže velikim demokratom, da se prikaže liberalom koji se obračunava s „hrvatskim nacionalistima“. Nažalost Plenković očito nije shvatio da Most i Domovinski pokret nisu njemački AFD, ali niti rigidna desničarska stranka Marine Le  Pen, nego domoljubi s ponekad u retorici ne snalaze. Pitanje je da li je on to uopće sposoban shvatiti. Brzo koaliranje s Pupovcem i Kajtazijem bi mu se moglo razbiti o glavu.

Kako vidim od turizma nema ništa. A tu je i nepredvidivi koronavirus. Na jesen se mogu očekivati veliki nemiri gladnih, nezaposlenih i psihički načetih ljudi zbog koronavirusa. Dođe li do nemira, okrenut će glavu od  njega oni u HDZ-u koji je sada drže oborenu i ne usuđuju se reći niti riječi protiv sulude ideje koaliranja s beznačajnim i upitnim političkim faktorima kakvi su Pupovac i Kajtazi koji u slučaju pobune naroda ne mogu doprinijeti nikakvom smirivanju. Da je napravio vladu nacionalnoga spasa, kao što je to u jednom kriznom trenutku učinila Angela Merkel u Njemačkoj, ili svojevremeno Franjo Tuđman u Hrvatskoj, čovjek bi ga mogao razumjeti. Daleko je važnije u kriznom vremenu imati uza se Domovinski pokret, Most i, pa i SDP nego političke nule i provokatore poput Pupovca i Kajtazija. Oni ne mogu smiriti narod. A vjerojatno ne bi imali niti te namjere.

Udarila mu slava?!

Teško je znati da li te pogreške Plenković čini jer mu je udarila slava u glavu ili jer nije sposoban procijeniti političke izazove koji dolaze najesen. Neće biti ni prvi niti zadnji političar čije su sposobnosti birači precijenili. Obični ljudi vole one koji na prvi pogled u kriznim vremenima daju sigurnost. Nažalost, kod mnogih takvih ljudi se iza dojmljive sigurnosti krije upravo nesigurnost i nesnalaženje. Da Plenković pripada ljudima koji istinski nude sigurnost, postupio bi drugačije. Zaboravio bi retoriku Domovinskog pokreta i Mosta, pa i onu SPD-a, i okrenuo se stvaranju stabilne vlade koja bi mogla garantirati kakvu takvu sigurnost ukoliko dođe do nezadovoljstva naroda. A ono je, s obzirom na mnoge činjenice, pred vratima. Ako u Njemačkoj raste broj nezaposlenih, ako se zatvaraju masovno poduzeća, ako se očekuje veliki financijski minus zbog lošijeg izvoza, što li tek očekuju ekonomski nerazvijenu Hrvatsku koja dobrim dijelom živi od turizma? Sve bi to HDZ morao imati na umu prije odluke za provocirajuću koaliciju s Pupovcem i Kajtazijem.

Onaj tko misli da će sve ekonomske probleme riješiti europskom pomoći, očito ne poznaje dobro tu politiku. Zapadne europske zemlje nisu nikada više dale nego su uzele. Ulazak u Europsku uniju je bio potreban zbog stabilnosti Hrvatske, ali ne bezuvjetno i koristan. Iseljavanje mladih ljudi, uništena prehrambena industrija i zapuštena zemljoradnja su dovoljan razlog da se Europsku uniju ne idealizira.

Čemu žurba?!

Čitav priča o pravednoj, globalnoj ekonomiji počiva na prevari siromašnih. To je valja i razlogom da su bogate zemlje sve bogatije, a siromašne siromašnije. Upravo je to, pored drugih faktora, pokrenulo ogromni migrantski val. Zar se to ne vidi i na primjeru Europske unije. Ne dolaze Nijemci, Nizozemci i Šveđani raditi u Hrvatsku nego Hrvati masovno odlaze tamo. To da nezaposlenost u Hrvatskoj zbog korone nije rapidno skočila, treba zahvaliti velikom broju neregistriranih sezonskih radnika iz BiH i Srbije, kao i odlasku mladih Hrvata u bogatije zapadne zemlje. Što će se dogoditi kad ih te iste zemlje pošalju nazad? U kriznim vremenima svatko gleda na sebe. Zar se to ne može dobro vidjeti iz ponašanja glede  koronavirusa? Zar nije svaka država prvotno štitila sebe? Zar nisu bile granice zatvorene i zbog navale migranata?

Zar lažni europski liberali i humanistu ne upiru i danas prstom na navodno maltretiranje izbjeglica od strane hrvatske policije? Sve bi to trebao biti razlog za ozbiljnoga političara da se zamisli i pokuša procijeniti situaciju, pa tek nakon te procjene krene u sastavljanje vlade? Čemu žurba?

Ako se iza nje krije određena taktika kako bi se ponizilo druge stranke i prisililo ih na ispriku, onda je to diletantski. U politici nema puno isprika. U moji 38 godina boravka u Njemačkoj nisam nikada doživio da se netko iz jedne tamošnje političke stranke zbog grubih napada   ispričao onima iz druge. To je politika, prljava borba za vlast, i tu nema isprike. Pa ipak ima razuma. Angela Merkel je sklopila koaliciju sa SPD-om, političkim rivalom, jer je procijenila da ne bi bilo dobro koalirati s rigidnom ljevicom i opasnim rasističkim AFD-om. Željela je stabilnu vladu u kriznim vremenima. Nešto slično je bilo za očekivati i od HDZ-a i Plenkovića. S Domovinskim pokretom i Mostom bi imao koliko toliku sigurnu vladu. Javne isprike i pozivanje na urazumjevanje može očekivati samo onaj tko ne zna puno o političkom pragmatizmu ili tko misli da sve ovisi o njemu.

Trebat će Škoru

Onaj tko je pobjednik mora redovito prvi napraviti korak, ispružiti ruku, pa tek tada može očekivati tihu ispriku zbog neodmjerenih riječi političkoga protivnika. Nema nikakve tajne da Franjo Tuđman nije volio Dražena Budišu, pa ipak ga je postavio potpredsjednikom Hrvatske vlade nacionalnoga spasa. Iz druženja s Budišom znam da je s vremenom promijenio djelomično mišljenje o Tuđmanovoj politici, iako nije volio njegovu bahatost. Shvatio je da je Tuđman svojom lukavošću izigrao Miloševića. Kasnije ga je Milošević zivkao da se susretnu, ali Tuđman ga nije više trebao. A Plenković, ukoliko želi dobro hrvatskom narodu, pogotovo u onim izazovnim vremenima, trebat će Škoru i Petrova, pa i one iz drugih stranaka. Na njih će se sigurno moći više osloniti nego na Kajtazija i Pupovca. Nadam se da još uvijek nije kasno za shvaćanje u kakvoj se situaciji nalazi svijet, Europa i Hrvatska, kao i to kakvu vladu hrvatski narod treba. A ako Hrvatskoj bude teško, bit će još teže Hrvatima u BiH. O tome bi trebale razmisliti barem one tri osobe koje su dobile potporu dijaspore za Hrvatski sabor.

Izvor: Katolički tjednik