Najbizarnije medicinske prakse u povijesti

Lobotomija

Početkom 20. stoljeća liječnici su bili potpuno nepripremljeni za liječenje pacijenata oboljelih od mentalnih bolesti koji su u to vrijeme preplavljivali bolnice. Jedan od tretmana koji je postao popularan tridesetih godina prošlog stoljeća je lobotomija, odstranjivanje dijelova mozga  kako bi se suzbili depresivni simptomi.
Čak i u to vrijeme, priznato je da je ovo bila opasna praksa koja je često ostavljala pacijente sa trajnim invaliditetom, uništavala njihove sposobnosti za funkcioniranje u društvu, njihovo pamćenje i njihovu osobnost. Ipak, više od 40.000 ljudi je samo u Americi bilo izloženo lobotomiji, često bez pristanka.

Terapija elektrošokovima

Nama poznati kao elektrokonvulzivna terapija (ECT), tretmani elektoršokom su prvi put korišteni četrdesetih godina prošlog stoljeća kao alternativa za lobotomiju, i to za liječenje raznih oblika depresije i manija, a najčešće se primjenjivala u liječenju histerije.
Elektrokonvulzivna terapiju je bila oštro kritizirana u javnosti zbog pretpostavke da povećava rizik od samoubistva kod pacijenata koji su liječeni  na ovaj način. Jedan od njih je i Ernest Hemingvej. Terapija elektrošokovima je često prikazivana i na filmskom platnu, pa je to još više pojačalo kritike.  Još od početka primjene ovog vida liječenja postojao je i problem etičke prirode zbog nedostatka suglasnosti pacijenata i nemogućnosti da se davanjem anestezije  ublaži bol koju pacijenti tijekom tretmana trpe.

Trepanacija

Trepanacija je kirurška metoda koja je podrazumijevala bušenje lubanje kako bi se olakšao pritisak u mozgu, a koristila se u liječenju epilepsije, mentalnih poremećaja i migrene. To je također bio uobičajeni zahvat pri fizičkim povredama glave, kao što su fraktura lubanje, jaki udarci u glavu i sl. Ova metoda je često bila fatalna, zbog infekcija mozga koje su nastajale kao direktna posljedica bušenja lubanje u nehigijenskim uvjetima.
Praksa bušenja lubanje za ublažavanje pritiska i liječenje težih oblika depresije se i danas na neki način koristi, ali sa mnogo više humanosti (i sa anestezijom) nego što je to bio slučaj u srednjem vijeku.

Seks sa djevicom za liječenje sifilisa

Zastrašujući mit da se neko tko je „inficiran društvenom bolešću“ može izliječiti putem seksualnog odnosa, datira još iz 16. vijeka. Tada je uvedena praksa da se muškarci liječe od sifilisa i gonoreje na taj način što će imati seksualni odnos sa djevicom.
Na žalost, s ovim bizarnim sujevjerjem se nastavilo u nekim dijelovima razvijenog svijeta, naročito u Africi, što za posljedicu ima brojne prijavljene slučajeve silovanja djevojčica.

Namjerna infekcija malarijom

Ranije je bio običaj  da se djeca izlažu namjernoj infekciji kako bi stekla imunitet. Jedan takav slučaj predstavljao je dovođenje zaraženih od sifilisa u kontakt sa osobama koje boluju od malarije.
Vjerovalo se da groznica izazvana malarijom može izliječiti sifilis, a onda bi se liječila malarija, pomoću nekih drugih, također zastrašujućih tretmana. Međutim, istina je da je malarija zapravo u velikoj većini slučajeva smrtonosna za zaražene sifilisom.

Radij

Otkriće radija je dovelo do nastanka cijele industrije proizvoda baziranih na radiju, kao i mnogobrojnih alternativnih lijekova. Čak se pojavila i reklama koja je promovirala prednosti pripremanja i konzumiranja radioaktivne vode, koja se pila kod kuće za liječenje raznih oboljenja.
Očigledno je da svijest od rizika upotrebe radija nije bila uopće razvijena sve dok kasnije radnici koji su pravili proizvode od radija nisu počeli umirati u mukama.

Injekcije od parafinskog voska

U ranoj verziji botoksa, liječnici su u 19. stoljeću koristili injekcije od parafinskog voska kako bi peglali bore i povećavali grudi.
Ali vosak se vremenom učvršćivao i pretvarao u guste, bolne parafinske grudve. Kada su shvatili što su zapravo uradili, naučnici su veoma brzo izbacili parafinske injekcije iz upotrebe.

Dijeta uz pomoć pijavica

Dijeta uz pomoć pijavica je početkom 20. stoljeća bila metoda za gubljenja tjelesne mase koja se oslanjala na nepouzdanu praksu unošenja pijavica u tijelo u nadi da će one pojesti hranu koju je osoba prethodno konzumirala.
Međutim, većina pijavica su ustvari imale užasne efekte na ljudsko tijelo, što je dovelo do neuhranjenosti, mučnina, povraćanja, dijareje i anemije.

Puštanje krvi

Liječnici iz srednjovjekovnog perioda vjerovali su u četiri vrste „ličnosti (temperamenta)“.  To su: sangvinik, kolerik, melankolik i flegmatik. Oni su vjerovali da bi nedostatak bilo kog od ova četiri temperamenta doveo do narušavanja čovjekovog zdravlja. U medicinskoj znanosti srednjeg vijeka raširilo se shvaćanje da su bolesni ljudi imali suviše krvi koja je izazivala disharmoniju među njihovim temperamentima. Smatralo se da je jedini način liječenja bio ispuštanje krvi. To se radilo na dva načina: ili pomoću pijavica ili sječenjem dijelova tijela.
Pijavice se i danas koriste u nekim zakonitim medicinskim procedurama i u alternativnoj medicinskoj praksi. Takozvana hirudoterapija ili liječenje medicinskim pijavicama veoma je popularna kod holivudskih i muzičkih zvijezda, kao i kod drugih bogataša.

Liječenje mrtvim miševima

Mrtvi miševi su korišteni u medicinske svrhe još od doba drevnog Egipta, gdje bi se miješali sa drugim sastojcima i koristili za ublažavanje zubobolje. Kasnije su u Engleskoj, za vrijeme Elizabete I  liječene bradavice na taj način što su se mrtvi miševi sjekli na pola i stavljali na mjesta sa bradavicama.
Dijelovi mrtvih miševa su se također koristili za liječenje magarećeg kašlja, velikih i malih boginja, noćnog mokrenja.

Helioterapija (terapija svjetlošću)

Liječenje tuberkuloze helioterapijom podrazumijevalo je izlaganje bolesnika jakom izvoru svjetlosti, najčešće jakoj lampi. Ovakva praksa bila je vezana za teoriju da će lampa simulirati sunce i tako podstaći povećanu proizvodnju vitamina D, koji pomaže u borbi protiv infekcija.
Terapija svjetlošću je i dalje uobičajen tretman za brojne bolesti, poput depresije, dermatoloških oboljenja, sezonskih afektivnih poremećaja.
Iako su moderne vakcine potpuno potisnule helioterapiju tuberkuloze, njen izumitelj Nils Riberg Finsen je dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju 1903. godine.

Životinjski izmet kao lijek

Životinjski izmet se dugo koristio za liječenje različitih bolesti i za pripremanje mnogih lijekova, čak do kasnog 19. stoljeća. U viktorijansko doba postojao je lijek za smanjenje bola u grlu koji je sadržao isušeni izmet psa, a drevni Egipćani su koristili izmet magarca, krave, psa, gazele ili muhe u brojne medicinske svrhe.
Ponekad su ove metode dovodile do trovanja, a nekada bi bakterija u izmetu zaista imala ljekoviti efekt.