Charles R. Schrader: Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni; Vojna povijest 1992. – 1994.

Američki vojni stručnjak Charles R. Schrader kako su Muslimani napali Hrvate i to planirano – o čemu je muslimansko vodstvo u Sarajevu donijelo odluku već u jesen 1992. godine.

Vojni povjesničar Charles R. Schrader čovjek je impresivne vojne i akademske karijere. Povijest je doktorirao na uglednom Sveučilištu Columbia, predavao je vojnu povijest na vojnoj akademiji West Point, u Ratnoj školi i Školi Glavnog stožera vojske SAD-a, autor je brojnih zapaženih znanstvenih radova o Alžirskom i Korejskom ratu i antologije logistike američke vojske od 1775 do 1992. godine. Služio je u američkim postrojbama u Vijetnamu, Italiji i Njemačkoj. Stručnost, znanje, izobrazbu i kompetentnost mu dakle, ne možemo osporiti.

Sukobe u srednjoj Bosni temeljito je istraživao. Proučio je svu raspoloživu literaturu i tisuće dokumenata, obavio brojne razgovore sa sudionicima i promatračima događaja, obišao sva značajnija mjesta na kojima su se odigravali oružani sukobi između muslimanskih i hrvatskih snaga, napravio brojne ekspertize, analize i istraživanja, a svoje nalaze, zaključke i stavove obznanio je u knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni; Vojna povijest 1992. – 1994. (Golden marketing, Zagreb, 2004.)

Nakon prikupljenih saznanja, uspoređujući svoja otkrića i rezultate koje je dobio s medijskom slikom stvorenom u pretežitom dijelu svjetske javnosti, uočio je kako je dotadašnja propaganda bosanskih muslimana odlučujuće utjecala na percepciju o isključivoj krivnji Hrvata za sukobe, što ni iz bliza nije odgovaralo istini. U svojim istupima za medije, pojašnjavao je kako je i zašto došlo do toga i kao jedan od razloga naveo da su u pitanju bile „djelomične informacije“ međunarodnih promatrača koje nikako nisu mogle dati potpunu i objektivnu sliku onoga što se uistinu događalo.

„I na tako sam shvatio da je cijela priča ispričana naglavačke“ – kaže on u jednom od svojih intervjua, optužujući suce ICTY-a u Den Haagu da su odluke donosili na temelju netočnih i nepotpunih podataka i informacija.Poslije dugotrajnog i studioznog proučavanja uzroka, geneze i tijeka muslimansko-hrvatskog sukoba, uzimajući u obzir sve relevantne činjenice, Shrader je donio nedvojbeni zaključak ustvrdivši da svatko tko išta zna o vojnim pitanjima nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli taj sukob, pa prema tomu, nije postojao nikakav plan etničkog čišćenja područja srednje Bosne od muslimanskog življa – kako je to bilo ranije pogrešno presuđeno u nekim prvostupanjskim presudama ICTY-a.

Američki vojni stručnjak dokazuje kako je bilo upravo suprotno: muslimani su napali Hrvate i to planirano – o čemu je muslimansko vodstvo u Sarajevu donijelo odluku već u jesen 1992. godine.No, Muslimani su se pokazali kao vrlo vješti i ustrajni u svojoj propagandi i tako stekli status žrtve, dok su u isto vrijeme prešućivali sve što je za njih moglo biti nepovoljno (od brutalnih zločina što su činili oni i njihovi mudžahedini, osvajanja tuđih prostora i akcija etničkog čišćenja, do dogovora oko podjele B i H, tajnih kontakata s Miloševićem, Karadžićem i ostalima sa strane agresora, djelatnosti agenata KOS-a u njihovim redovima, sprege između državnih institucija i ljudi u vlasti s kriminalnim podzemljem). Mora se priznati da su kad je u pitanju vođenje specijalnog rata nadmašili ostale strane u sukobu, naravno, uz pomoć islamskih zemalja koje su stale iza njih sa svojim medijima i obavještajnim kanalima koje imaju diljem svijeta.