“Ta moja melahnolija, to je znak starosti, zamor života-taedium vitae.”
Miloš Crnjanski
Čovjek kao misaono biće je imao potrebu za izrazom, još od najranijih vremena njegovog postojanja, pa sve do danas. Izraz mu je bio prost i predstavljao je njegove svakodnevne radnje, koje je najprije prikazivao na zidovima svog mjesta za stanovanje (pećine). Vremenom i evolucijom, razvojem civilizacije, promjenom čovjekove misli, ali i djelovanja mijenja se i njegov izraz. A najbolji način da čovjek izrazi sebe i svoja duševna stanja je upravo preko različitih grana umjetnosti. Ako bismo sagledali povijest umjetnosti, složili bismo se da su neki od najvećih i najznačajnijih umjetnika prolazili kroz duševne golgote, i da su svoja najbolja djela stvarali upravo iz najvećeg bola i tuge. Iz takvih psihičkih stanja nameće nam se i melankolija kao jedna od tema koja obuhvata mnoge sfere života poput medicine, alkemije, filozofije, likovne umjetnosti, književnosti, kinematografije…
Da bismo započeli priču o obimnoj temi poput melankolije, moramo se vratiti skroz do antike i grčkog filozofa Aristotela i ponoviti pitanje: “Zašto su izuzetni ljudi bili melankolični? Kako to da jedno psihičko stanje, u čijoj je osnovi ozloglašena crna žuč, može uzdići čovjeka do najplemenitijih i najuzvišenijih sfera duhovnog života?”[i]
Prvi zapisi o melankoliji, čak i prije nego je imenovana datiraju još iz 1850. godine prije naše ere, a nalazimo ih na egipatskom papirusu[ii]. Razmišljajući je li melankolija zapravo bolest tijela ili bolest duše, dolazimo do odgovora da su tijelo i duša ipak neraskidivo vezani te da je melankolija i fizičko i psihičko stanje. Hipokrat smatra da je za melankoliju odgovorna crna žuč koja u ljudima izaziva melankolično stanje, ali ih također čini kreativnim i inteligentnim. Trajući više od dva milenija, melankolija se uvlači u svakodnevne misli čovjeka; odjednom postoje njegov doživljaj, ali i odnos prema svijetu, ali i tugom prožet pogled na život. U svojoj intelektualnoj spoznaji melankolik shvaća da beskonačnost mogućih saznanja ipak nisu dostupne običnom čovjeku i da je njegov prolazan i vremenom ograničen život zapravo izvor melankoličnog stanja u kom se nalazi. Melankolična misao usmjerena je ka onome nečem od suštinske važnosti što je izgubljeno ili nikada nije pronađeno. A upravo to pokreće stvaralački duh i njegovu želju za umjetničkim izrazom. Stvarajući pod utjecajem tog stanja mnogi umjetnici su svoja djela pa i čitave opuse obojili melankoličnom notom; Čehovljeve drame, romani Crnjanskog, djela Van Goga, “Krik” Edvarda Munka, kao i mnogi drugi autori čija se patnja duše prenijela na djela te ne čudi što samo promatranje ili čitanje može dovesti do melankolije. Međutim, melankolija nije bila samo pokretač, ili glavna misao djela; melankolija se također može iskoristiti za razumijevanje i analizu mnogih umjetničkih djela: od “Melankolija 1” renesansnog umjetnika Alberta Direra, pa sve do Lars Von Trierove Melankolije. Melankolija, koja je obilježila umjetnost, pojavljivala se i bila tumačena drugačije u različitim vremenima i epohama, utjecala je na filozofska shvaćanja i metafizički svijet tog razdoblja.
S obzirom da su ljudi sadašnjice sve više skloni otuđenju i samootuđenju, ne čudi nas predodređenost za melankoliju. Melankolični i tugom prožet doživljaj svijeta i života stvara umjetnost koja iskazuje čiste emocije, koje se odigravaju u čovjekovoj duši, one emocije koje su realne, iskrene, iskonske, uznemirujuće, bolne. Preko djela stvaratelji uspijevaju prenijeti sve te osjećaje, što dovodi do misli da je melankolik zapravo umjetnički genije, i još jednom se moramo osvrnuti na Aristotelovu tezu i preispitati, jesu li svi veliki umovi zapravo pomalo melankolični?
Povjesničarka i teoretičarka umjetnosti Marija Saičić
Izvor: radiodux.me