I danas pamtim slike ranjene djece u vukovarskoj bolnici

Vukovar ima nekoliko prepoznatljivih simbola. Uz upravo obnovljen Vodotoranj, koji je nakon tri godine radova uz prigodni program otvoren 30. listopada, to je i vukovarska bolnica i njezina ravnateljica dr. Vesna Bosanac. Uoči obilježavanja 29. Dana sjećanja na žrtvu Vukovara razgovarali smo s tom poznatom vukovarskom liječnicom i ratnom ravnateljicom Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar Vesnom Bosanac.

Stručnošću, hrabrošću, požrtvovnim djelovanjem i brojnim apelima, upućivanima hrvatskoj javnosti, kao i relevantnim međunarodnim faktorima tijekom Vukovarske bitke sa svrhom obustave neprijateljske agresije i spašavanja ranjenika i civila smještenih u bolnici, dr. Bosanac odavno je postala simbolom hrvatskog otpora i jednim od moralnih stupova vukovarskog, ali i hrvatskog društva u cjelini. Danas, u 71. godini života, i dalje je na čelu vukovarske bolnice.   

Dr. Bosanac, u svojim godinama i dalje ste predani ravnateljskim obvezama u vukovarskoj bolnici. Kako se vukovarska bolnica i zdravstveni sustav Vukovarsko-srijemske županije nose s izazovima aktualne pandemije?

Vukovarska bolnica i zdravstveni sustav Vukovarsko-srijemske županije odlično se nose s izazovima aktualne pandemijske pošasti. S obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju, virus se u našem području širi sve više, te je vrlo teško predvidjeti kakva će u sljedećim danima biti situacija s brojem oboljelih od infekcije COVID-19. Predanim radom svih sudionika u zdravstvenoj zaštiti, u domovima zdravlja, u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo i bolnicama, ali i u ostalim ustanovama na našem području, svi zaposlenici čvrsto se pridržavaju mjera Civilnog stožera, ali i naši sugrađani, uglavnom, poštuju propisane mjere.

Što kao liječnica bogata profesionalnog i životnog iskustva, koja se ni u najtežim trenucima života nije predavala, možete poručiti hrvatskim liječnicima i zabrinutoj javnosti u okolnostima u kojima epidemija koronavirusa ulazi u zenit?

Svim hrvatskim liječnicima čestitam na dosadašnjem trudu i borbi protiv pandemije i molim ih da ustraju, jer će ovo stanje potrajati vjerojatno još godinu dana.

Toliko dugo?

Vjerojatno. Zato ljude molim da budu odgovorni, jer o odgovornosti svih stanovnika naše županije ovisi koliko dugo i kojim intenzitetom će nam ova epidemija ometati normalan život.

Bliži se još jedan, 29. Dan sjećanja na žrtvu Vukovara? Kako s vremenskim odmakom gledate na te dane? Možete li se prisjetiti društveno-političkih zbivanja i atmosfere koja je vladala u Vukovaru početkom 1990-ih, uoči početka otvorene neprijateljske agresije na grad i okolicu? Može li liječnik, koliko god bio iskusan, uopće biti spreman za ono s čime ste se suočili vi i vaši kolege u Vukovaru 1991?

Naravno da se sjećam svih društveno-političkih zbivanja početkom 90-ih. Većina naših građana očekivala je da će se postići mirno političko rješenje u razdruživanju bivše države te da će Republika Hrvatska, nakon referenduma, ishoditi samostalnost. Godine 1991, kada je započela agresija na Vukovar, mnogi liječnici i ostalo medicinsko i nemedicinsko osoblje napustili su svoja radna mjesta. Oni koji su ostali odlučili su posvetiti se svom pozivu i pomagati ljudima, bez obzira na tešku situaciju u kojoj smo se našli, jer smo znali da pomažemo ljudima koji brane grad i svoje domove.

Koji su vam se događaji iz toga vremena osobito urezali u pamćenje?

Teški trenutci kada su u bolnicu dovozili poginulu i ranjenu djecu te stare i nemoćne naše sugrađane, nakon bombardiranja Doma umirovljenika.

Za suočavanje s tim događajima trebalo je imati hrabrosti i odlučnosti. Kada je i u kojim okolnostima došlo do vašega imenovanja za ravnateljicu vukovarske ratne bolnice?

U srpnju 1991. tadašnji ravnatelj Medicinskog centra Vukovar dao je neopozivu ostavku, a na ovu dužnost imenovao me ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang. Prihvatila sam je, jer sam osjećala potrebu da pridonesem organizaciji rada ratne bolnice, uz dotadašnje svoje zvanje i iskustvo specijalistice pedijatrije u Medicinskom centru Vukovar.

Koji su bili vaši prvi koraci?

Prvi su mi koraci bili snimiti postojeću situaciju, kako u bolnici, tako i u ambulantama primarne zdravstvene zaštite, u pogledu zalihe lijekova i potrošnog sanitetskog materijala, te u pogledu medicinskog osoblja. Formirala sam krizni stožer bolnice, koji se sastajao svakog jutra i rješavao sve probleme na dnevnoj bazi. Za zapovjednika ratne kirurgije imenovan je dr. Juraj Njavro, s kojim sam, kao i s glavnom sestrom ratne kirurgije Binazijom Kolesar, svakodnevno 24 sata rješavala probleme i donosila važne odluke za funkcioniranje Ratne bolnice Vukovar i skrb za ranjenike i civile, ne samo u bolnici nego i na području cijele bivše Općine Vukovar.

Što je osim hrabrosti hrvatskih branitelja i stručnosti medicinskog osoblja bilo presudno da bolnica i grad u potpunom neprijateljskom okruženju uopće mogu toliko dugo odolijevati opsadi?

Uz veliku hrabrost hrvatskih branitelja i stručnost medicinskog osoblja, bila je presudna iznimna predanost radu, i to svih liječnika, medicinskih sestara, drugog medicinskog i nemedicinskog osoblja, ali i ostalih relevantnih službi u gradu, s kojima smo svakodnevno surađivali i brinuli se za sve bolesne, ranjene i civile koji su bili izloženi strahovitom fizičkom i psihičkom stresu u svojim domovima i civilnim skloništima. Predanošću radu svih službi koje su bile uključene u obranu grada uspjeli smo u tim teškim okolnostima održati živote naših sugrađana.

Sjećate li se dana u kojima je pripreman i realiziran zločin i masakr ranjenih hrvatskih branitelja i bolničkog osoblja na Ovčari? Je li major Veselin Šljivančanin sve vrijeme bio upoznat s time što će se dogoditi i snose li isključivo on i egzekutori spomenutoga pokolja odgovornost za navedeni zločin, kao i za ostale zločine počinjene u Vukovaru 18. studenoga 1991. i u danima koji su uslijedili? Što je s ostalim počiniteljima zločina u Vukovaru?

Dana 18. studenoga 1991, prema potpisanom sporazumu s Međunarodnim crvenim križem i JNA, pod nadzorom Europske promatračke misije, trebala je započeti evakuacija bolnice. Devetnaestoga studenog pripadnici JNA pod vodstvom Veselina Šljivančanina ušli su u bolnicu a tek u večernjim satima, na moje ustrajavanje, došli su predstavnici Međunarodnoga crvenog križa i preuzeli sve liste ranjenika i bolesnika te medicinskog osoblja koje se nalazilo u bolnici. JNA nije poštivala međunarodni sporazum o evakuaciji, nego je prije dolaska europskih promatrača te predstavnika UN-a i Međunarodnog crvenog križa, odvela dio ranjenika, civila, medicinskog i nemedicinskog osoblja.

Gdje ste bili za to vrijeme?

Za to vrijeme ja sam bila u pritvoru u vojarni JNA, a 20. studenoga dr. Juraj Njavro i ja odvedeni smo u zatvor u Sremsku Mitrovicu.

Kad ste saznali što se dogodilo s ranjenicima?

Tek nakon oslobađanja iz zatvora dobila sam informacije da je u slobodni dio Hrvatske izašlo 174 ranjenika, u pratnji medicinskog osoblja, i već smo tada ustanovili da nam brojčano nedostaje 240 ranjenika. Cijela medicinska dokumentacija ostala je u okupiranoj bolnici i odnesena u Beograd i ni do danas je nismo uspjeli dobiti, da točno možemo analizirati gdje su još uvijek zatočeni i nestali ranjenici, civili i osoblje iz vukovarske bolnice. Nisam mogla predvidjeti događanja koja su uslijedila 20. studenoga, niti sam na njih mogla utjecati, a koliko sam saznala i poslije, tijekom svjedočenja u Haagu, na postupke JNA i paravojnih srpskih trupa tada nisu mogli utjecati ni europski promatrači, kao ni Međunarodni crveni križ. Još nisu identificirani svi počinitelji zločina u Vukovaru, prema mojim spoznajama, a oni koji jesu i protiv kojih se vodi kazneni postupak nisu dostupni hrvatskom pravosuđu.

Koliko je ljudi ubijeno na Ovčari, a koliko na drugim vukovarskim toponimima? Koliko se njih još smatra nestalima?

U masovnoj grobnici na Ovčari nađeno je 200 tijela, od kojih je 193 identificirano. To su sve osobe koje su odvedene iz vukovarske bolnice, ali za mnoge se još ne zna gdje su i na koji način skončali.

Rekli ste da su popisi ranjenika i ostala dokumentacija iz vukovarske bolnice odneseni u Beograd? Ima li pomaka u smislu dogovora oko njezina povratka u Republiku Hrvatsku?

Cjelokupna medicinska i sva ostala dokumentacija iz vukovarske je bolnice otuđena i, uza sve napore, dosad nismo uspjeli doći do nje. Vraćene su nam samo bilježnice glavne sestre Ratne bolnice, s popisom (u rukopisu od rujna do studenog 1991) svih ranjenika koji su primljeni i liječeni u tom razdoblju.

Koliko je djece bilo ranjeno, a koliko ih je smrtno stradalo, i o kojim je uzrastima riječ? Zna li se dovoljno o stradavanju djece u Vukovaru?

U gradu Vukovaru za vrijeme ratne agresije 1991. poginulo je trideset i troje djece, ranjeno je 51 dijete, a kao zatočeno i nestalo vodi se još četvero djece. Najmlađa poginula žrtva bila je stara šest mjeseci, a dvoje djece od šesnaest godina mučki je ubijeno na Ovčari.

Za vrijeme opsade Radio Vukovar bio je praktički jedina konstantna veza Vukovara s ostatkom Hrvatske i svijeta. Neki od zaposlenika radija i preživjeloga bolničkog osoblja zapisali su svoja sjećanja, a za njihove književne i memoarske uratke znali ste i sami napisati uvodnu riječ. Kolika je vrijednost takvih priča i memoara u kontekstu sagledavanja Vukovarske bitke danas, gotovo trideset godina poslije?

Djelatnici Hrvatskog radija Vukovar dali su izuzetan doprinos u širenju istine o patnji stanovništva grada Vukovara. Siniša Glavašević i Branko Polovina su zbog toga mučki ubijeni na Ovčari, a neki od preživjelih svoja su sjećanja pretočili u književni opus. Više je od 150 knjiga izdano sa svjedočanstvima iz Vukovara. Svaki zapis izuzetno je važan da ostane za povijest, kako bi istina o Vukovaru ostala trajna osnova za učenje naših mladih.

Nedavno su ostvarene hvalevrijedne kulturne inicijative i projekti hrvatske vanjske politike u smislu priznanja etničke posebnosti i kulturnog doprinosa hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji; tako je otvoren lektorat za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, otkriven je spomenik biskupu Ivanu Antunoviću, svećeniku i preporoditelju koji se snažno zalagao za očuvanje nacionalnoga, kulturnog i vjerskog identiteta Hrvata u Vojvodini te je priređena svečana primopredaja Spomen-kuće bana Josipa Jelačića u njegovu rodnom Petrovaradinu. U kolikoj mjeri takvi i njima slični kulturni projekti mogu biti most prema nastavku poboljšanja odnosa između Republike Hrvatske i Republike Srbije?

Iznimno je važna aktivnost svih naših hrvatskih zajednica u iseljeništvu da bi se naša kulturna baština i identitet trajno sačuvali. Ovdje želim prije svega istaknuti važnost hrvatskih katoličkih misija, koje se neprekidno brinu o održanju etničkog identiteta i čuvanju kulturne baštine našega naroda. Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku iz sadašnje Republike Srbije i Republike Srpske protjerano je više od pedeset tisuća Hrvata. Onima koji su ostali čuvati svoj dom i hrvatski identitet izražavam ovim putem poštovanje i čestitam na ustrajnosti, jer oni su zapravo nada da uspostavimo normalizaciju odnosa između Republike Hrvatske i Republike Srbije. Međutim, moram istaknuti da je za normalizaciju odnosa prije svega potrebno uspostaviti suradnju, identifikaciju svih žrtava i pronaći sva grobišta naših zatočenih i mučki ubijenih građana, kako na području Republike Hrvatske, tako na području Republike Srbije te Bosne i Hercegovine.

Je li realno očekivati da će Hrvati u Republici Srbiji s vremenom moći računati i na veću zastupljenost i prisutnost predstavnika hrvatske nacionalne zajednice u parlamentarnom životu Republike Srbije?

Vjerujem da će Hrvati u Republici Srbiji uspjeti, kao predstavnici Hrvatske nacionalne zajednice, naći svoje mjesto u parlamentarnom životu Srbije, s obzirom da je ona na putu pristupanja Europskoj Uniji.

Pratite li kulturnu scenu te znanstvena i kulturna događanja u Vukovaru i šire? Podupirete li i pratite li rad Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru?

Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru svojom je aktivnošću pridonio u znatnoj mjeri kulturnoj i znanstvenoj sceni u našem gradu i županiji, pogotovo u prvim godinama nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, ali je nužno da održi i proširi svoje aktivnosti i u budućnosti.

Koji su po vama najveći izazovi s kojima se Vukovar i vukovarsko-srijemski kraj danas suočavaju?

Najvažniji izazov sada je borba protiv epidemije koronavirusa, ali također je važno nastaviti razvojnu strategiju grada Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije, koji imaju velike potencijale u budućnosti.

Vukovar je danas uglavnom obnovljen grad; u njemu se nalaze brojne respektabilne kulturne i znanstvene ustanove kao i športski objekti. Ipak, Vukovar je i grad izranjenih ljudi i do kraja neispričanih tragičnih sudbina; osjećaj poniženja i nepravde koja ga je zadesila prije tri desetljeća i dalje tinja u srcima brojnih njegovih stanovnika. Koja je vaša poruka Vukovarcima i uopće građanima Republike Hrvatske uoči 29. obljetnice Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 18. studenoga 2020?

Vukovarci, ali i svi građani Republike Hrvatske tijekom ratne agresije od 1991. do 1995. godine pokazali su iznimnu hrabrost i predanost u ishođenju slobode i stvaranju nezavisne Republike Hrvatske. Toga se moramo sjetiti svaki dan, a ne samo uoči obljetnica, te i dalje ustrajno raditi na poboljšanju kvalitete života svih naših građana. Moramo biti ponosni, jer smo generacija koja je nakon sedam stoljeća uspjela izgraditi svoju državu. Naša je Republika Hrvatska mlada i moramo svi biti ustrajni da je učinimo državom koju zaslužuju svi naši poginuli i naša djeca, kao i buduća pokoljenja.

Razgovarao Petar Elez

Izvor: Vijenac, 696 – 5. studenoga 2020.