C.S. Lewis: „Dok imamo lica. Roman o Amoru i Psihi“

U izdanju nakladničke kuće Verbum 2020. godine izišla je knjiga jednog od najutjecajnijih kršćanskih književnika Clivea Saplesa Lewisa (Belfast, 1898. – Oxford, 1963.) „Dok imamo lica”.

Roman o Amoru i Psihi“. Lewis je hrvatskoj čitalačkoj publici dobro poznat po djelima koja su zadnjih dvadesetak godina prevođena: „Pisma starijeg đavla mlađem (1983.), „Kršćanstvo“ (1987.), „Čarobnjakov nećak“ (2001.), „Konj i njegov dječak“ (2002.,), „Kraljević Kaspijan“ (2002.), „Lav, vještica i ormar“ (2002.), „Plovidba broda Zorogaza“ (2003.), „Posljednja bitka“ (2004.), „Srebrni stolac“ (2004.), „Velika rastava: fantastična pripovijest o raju i paklu“ (2011.), „Četiri ljubavi“ (2012.), „Problem boli“ (2015.). Svaki poznavatelj Lewisove bibliografije upoznat je s činjenicom da djelo „Dok imamo lica.

Roman o Amoru i Psihi spada u njegova najvažnija djela upravo zbog toga što je sam autor tako smatrao. Tko se želi bolje upoznati s velikim književnikom 20. stoljeća, njegovim unutarnjim svijetom, svijetom u kojem je oxfordski profesor od ateista postao kršćaninom, posegnut će za ovim djelom.

Lewis tematizira čovjekov odnos prema Bogu uranjajući u lik Oruala, Psihine sestre, pri čemu je posegnuo za grčkom mitologijom, odnosno za mitom o Psihi i Erosu.

Naime, u tome mitu božica Afrodita, ljubomorna na Psihinu ljepotu, pošalje Erosa da je pogodi strelicom kako bi se zaljubila u najružnijeg čovjeka.

No, on nije mogao izvršiti taj zadatak jer ga je očarala njezina ljepota. Psihini roditelji ostavljaju Psihu bogovima na planini gdje ju bog zapadnog vjetra Zefir odvodi u dvorac.

Ondje svake noći mladoženja provodi vrijeme s njom u mraku kako Psiha ne bi mogla vidjeti njegovo lice. Nakon što je Psihi omogućeno da preko dana posjeti svoju obitelj, njezine dvije sestre su ju nagovorile da pokuša vidjeti tko je mladoženja.

Otkrivši da je mladoženja sam bog Eros izgubila je njegovo povjerenje i ljubav. Psiha je odlučila potražiti pomoć od same Afrodite kako bi zadobila ponovno Erosovu ljubav. Ljubomorna Afrodita nalaže joj izvršenje triju zadataka koje je gotovo nemoguće izvršiti.

No, Psiha pronalazi pomoćnike: mravi joj pomognu odvojiti zrnje u košari, Aheloj – riječni bog – savjetuje ju oko sakupljanja zlatnog runa, a orao joj pomaže donijeti vode iz rijeka prepunih zmija.

Afrodita joj zadaje na kraju ipak još jedan zadatak: treba donijeti iz Hada djelić ljepote kraljice Hada – Perzefone. I u tome je uspjela. Ali je ipak prekršila jedno pravilo: pogledala je u kutiju i zauvijek zaspala. U međuvremenu bog Eros je oprostio Psihi  te je uspio poništiti čaroliju. Uz odobrenje Zeusa Eros i Psiha su se na kraju vjenčali, a Afrodita i Psiha su se pomirile.

Djelo u hrvatskom prijevodu ima ukupno 285 stranica i sastoji od dva dijela i zabilješke na kraju djela. Prvi dio je opsežniji i ima dvadeset i jedno poglavlje, dok drugi dio ima četiri poglavlja. U vrlo kratkoj zabilješci na kraju djela Lewis prepričava priču o Amoru i Psihi napominjući u kojem dijelu njegova verzija ove priče odudara od originala. Naime, za razliku od originala, dvorac u koji je Psiha dospjela u Lewisovoj verziji nije vidljiv ljudskim očima. U ovoj naizgled beznačajnoj izmjeni može se uočiti ključna ideja oko koje Lewis gradi svoj roman: susret s Bogom nadilazi osjetilna iskustva. Taj se susret događa u najintimnijim prostorima ljudskog srca. U jednom od brojnih razgovora Orual govori Psihi: „Razmisli, Psiho. Ništa što je lijepo ne skriva svoje lice. Ništa što je čestito ne zatajuje svoje ime. Ne, ne, slušaj me. U svom srcu moraš vidjeti istinu, koliko god se pokušavala opravdati riječima. Razmisli.“ (str. 148.).

No, korak po korak, Orual prolazi put od sestre koja u Psihi ne vidi ništa drugo osim fanatične i neracionalne prekrasne sestre i koja se ne može pomiriti s činjenicom da Psihin, naizgled fantastični, svijet zaista i postoji do sestre koja doživljava nadnaravno iskustvo.

To je iskustvo obilježeno glasom koji Orual čuje, tutnjavom i svjetlom. Čak je na trenutak Orual i vidjela božansko lice:

„Premda je svjetlo bilo nepomično, moj letimičan pogled na to lice bio je brz poput bljeska munje. Nisam ga mogla podnijeti duže. Ne samo moje oči, već i moje srce, i krv, i možđani bili su preslabi za takvo što. Ni samo čudovište – Crna zvijer, kakvom smo je ja i sav Glome zamišljali – ne bi me bilo toliko podložilo sebi koliko ljepota toga lica.“ (str. 159) U tom trenutku njezina se životna perspektiva mijenja.

Ovo djelo spada u zrelu i posljednju fazu Lewisovog stvaralaštva. U njemu kroz lik Oruala opisuje osobni put prema kršćanstvu koje je u prvom redu, barem prema Lewisu, nešto što se tiče nutarnjeg susreta s Bogom, susreta koji onda prožima sve ljudske odnose, stavove i odluke.

Stoga, za sve čitatelje koji su kršćani ovo je štivo poput svojevrsnog uvoda u kršćansku duhovnost i mistiku, dok za sve simpatizere kršćanstva ili Lewisovog književnog stvaralaštva ono može biti izvrstan podsjetnik kako se u kršćanstvu ponajprije radi o posebnom susretu koji se najbolje može opisati jednom riječju: ljubav.

Zoran Turza