dr. sc. Branko Murić: Izložba fotografija „Krik s Banovine“

Okupili smo se večeras prigodom otvaranja izložbe Dražena Zetića „Krik s Banovine“. Već naziv izložbe govori sam za sebe kako je riječ o pozivu da se saberemo, da zastanemo, da pogledamo i da čujemo. Naziv upućuje na kritičnost trenutka, graničnu situaciju ljudskoga života, jer krik se upućuje upravo tada kada je krajnje kritično.

Izložba obuhvaća mali dio odabranih fotografija koje je Dražen načinio suživjevši se s krajem i ljudima tragično pogođene općine Donji Kukuruzari i sela Mečenčani. Cijeli kraj su u godinu dana pogodila tri zla: najprije pandemija koja je zbog sanitetskih razloga ovaj kraj i njegove žitelji učinila još udaljenijima, izoliranijima negoli je to bilo prije pandemije; stravičan potres koji je u nekoliko sekundi uništio uvjete življenja i bivanja u tom kraju; i pojava takozvanih vrtača koje su sada, same za sebe, dodatna posljedica potresa a pojačavaju i čine trajnom onu neizvjesnost koju je potres prouzročio. Susrećući se s licima ispaćenih ljudi i razrušenog kraja uistinu kao da nam ne preostaje ništa drugo nego sa Psalmistom zavapiti: „Ta dokle još, Bože? Dokle ćeš nas zaboravljati?“.

Patnja i bol imaju svoja različita lica, a u Draženovim fotografijama ona su konkretna, sadašnja, naša. Patnja i bol imaju različite uzroke, u Draženovim fotografijama možemo vidjeti jedno propitivanje i o uzrocima, a ne samo prikaz posljedica. S patnjom i boli se susrećemo na različite načine i na njih odgovaramo na različite načine, a Draženove fotografije izražavaju suosjećanje i sućutnost, izražavaju njegovo „ja sam tu za tebe“, ne kao prolaznik nego kao onaj koji je čuo i živi onu prispodobu o dobrom Samarijancu. Dražen nije samo repoterski prošao ovim krajem, nego se suživio s tim krajem pomažući i iz te solidarnosti – koja je duboko kršćanska i vjernička solidarnost – izrasla je i ova komponenta njegovog umjetničkog izričaja i zabilježbe.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=NmraCKe0dk4

Ova izložba želi nam približiti ono što se čini da je daleko od središta zbivanja. I evo simbolike i nakane: ono što se čini periferijom i perifernim problemom malenih mjesta, sela i zaselaka hrvatske Banovine, trebalo bi biti središtem problema i od velikog interesa za cijelu Hrvatsku. Naš odgovor na posljedice potresa, mogli smo to pratiti u satima i danima nakon potresa, bilo je veliko nesebično srce. Ali naš odgovor na ono što se zbilo nije dovoljno da ostane na tom impulzivnom i kratkoročnom osjećaju sućuti. On bi trebao biti trajan i sustavan, strpljiv i pažljiv, s pogledom koji iz sadašnjosti usmjerava na budućnost.

Izložba želi upozoriti na zaborav, da ne smijemo zapustiti i zaboraviti na patnju ljudi iz cijele Banovine. Krik koji odzvanja gledajući fotografije nije onaj koji odvlači nego onaj koji želi privući da se svi uključimo na različite načine, prema mogućnostima, sa zajedničkim ciljem: da bude dobro i da bude bolje.

Obično se kaže kako kamera i objektivi skrivaju više negoli otkrivaju, kako se s kamerom i objektivom može sakriti šira stvarnost i pokazati samo ono što se želi pokazati. Ove fotografije kojima je Dražen zabilježio povijesne trenutke – kažem to i kao teolog, teodiceje i našeg hrvatskog i suvremenog teodicejskog pitanja – treba čitati i promatrati sasvim drugačijim pogledom. Dražen je zabilježio stvarnost, prenio nam je stvarno stanje koje uistinu šokira, koje nas ne ostavlja ravnodušnima. Ali objektiv njegova fotoaparata ne zaustavlja pogled samo na onome što je zabilježio. Njegov objektiv razotkriva širu stvarnost koja se skriva iza samih ruševina. Zabilježena patnja preko fotografija utiskiva se u našu svijest. One u nama otvaraju stvarnost koja se izražava kroz sućutnost i suosjećanje, ne pitajući se o tome što jest a što nije na njima, nego kako učiniti ovu bol i patnju najprije podnošljivom našim marom za te ljude, a onda kako vidati boli i učiniti život dostojnim života čim prije i bez zadrške i kalkulacija.

Upravo je to cilj, ne da naričemo, nego da se uključimo svojim biti tu za te ljude, svojim slušanjem njihovih briga i patnji, svojom pomoći, svojim „ne smiju se zaboraviti“. Riječ je o izrazu solidarnosti koja nije vođena kalkulacijama o većoj ili manjoj korisnosti ovog ili onog kraja, o političkim kalkulacijama tko kome pripada, o ekonomskim kalkulacijama i zaradama, cinizmom da je netko ove ili one vjere, ove ili one nacionalnosti. Kako je bol i patnja univerzalna i zahvaća sve, tako bi i naš odgovor na nju trebao biti jedinstven, solidaran, ispunjen solidarnom pravednošću. Potrebna je tu i supsidijarnost – da oni koji su, uvjetno rečeno, „gore“ znaju čuti one koji su „dolje“, da se uvažava i podupire, da se potiče i omogućava razvoj.

Draženove fotografije krika potiču na govor o obnovi! One potiču da se s obnovom krene! Kakva će ona biti ovisi o nama. Ona ne može biti samo vraćanje „u prvobitno stanje“, nego mora biti takva da upućuje na opstojnost i u budućnosti. Krik patnje je krik koji poziva na poboljšanje, na promjenu, na zaokret. Paradoksno, ali krik označava i novu priliku i početak je nove nade! Ne možemo izbjeći patnju i bol u našim životima, koliko god nam dobro bilo i išlo u životu. Ljudi iz Banovine danas nam o tome mogu svjedočiti zbog svega onoga što su kroz povijest prolazili i kroz što danas prolaze. Naš odgovor na patnju tih ljudi može biti takav koji će biti trag nade u njihovoj patnji pružajući im utjehu i nadu, sigurnost da će moći nastaviti sa svojim životom. 0bnova koja nam predstoji mora se temeljiti na slozi svih, iskrenosti, poštenju, solidarnosti nakon koje će ljudi s Banovine moći otrti suzu sa svojih ispaćenih lica.

Zahvaljujem Draženu što nam je približio ono što je sam proživljavao pomažući ljudima. I sam mi je više puta rekao kako bi bio najsretniji da ove fotografije nikada nisu morale nastati. Ali one su tu, odjek su našeg povijesnog trenutka kojega proživljavamo. O ovome kako ćemo postupati sada susrećući se s ovom pogođenošću, ovisi hoće li ovaj kraj ostati zaboravljen za buduće naraštaje.

I na kraju, hvala Draženu i svim nesebičnim dobrotvorima koji se često ne vide i ne mogu naći ispred objektiva kamera, nego samozatajno i nesebično nastavljaju istinski pomagati i davati nadu ljudima koji pate.

Doc. dr. sc. Branko Murić,

prodekan za znanost Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu