Partizani su poubijali ranjenike u bolnici na krevetima u Travniku

Svjedoči mons. Ivan Bilić: Ubijanje ranjenika 23.10.1944

Travnik 1944.
0
Počelo “čišćenje” grada. Osam dana i osam noći čula se sporadična pucnjava po Travniku. Partizani su pretraživali kuću po kuću i, tko god se nije mogao dokazati kao član dotične obitelji, izveden je iz kuće i ubijen na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu itd. Tada se računalo da je oko 2.500 ljudi, žena i djece što poginulo u borbama, a što ubijeno nakon njih. Partizani nisu dali osam dana nikoga ukopati.
Potom je došla naredba: ‘UKOPAVAJ GDJE JE KO POGINUO ILI UBIJEN!’ Nama su dopustili da sve ukopamo u jednu rupu, inače bi nam dvorište bilo puno grobova. Mi sedmaši i osmaši s patrom Bortasom iskopali smo veliku rupu iznad Gospine špilje i tu, uz tešku muku, nekako posložili ukočena tjelesa. Jedino smo jednog časnika metnuli u neki drveni lijes kojega je od nekoliko dasaka sastavila i donijela žena jednog od tih časnika strijeljanih ispred Gospine špilje, misleći da će ga kasnije iz te grobnice moći izvaditi i na drugi način pokopati. Travnik je praktički popločan ljudskim kosturima”, ističe Bilić.
Partizani su poubijali ranjenike u bolnici na krevetima
“Naš dobri profesor povijesti pater Maslać, kad je počela borba u listopadu 1944., uzeo je kutijicu s posvećenim hostijama i kutijicu za bolesničko pomazanje te otišao od Tarabovca preko Vilenice, od bunkera do bunkera. Tko se želio ispovjediti, ispovjedio ga je, pričešćivao i ranjenima dijelio odrješenje i bolesničko pomazanje. Na kraju, 22. listopada našao se među ranjenicima u bolnici. Tu je prenoćio. Ranjenika je bilo 45, većinom vojnika, ali i civila. Među njima je bio i moj školski kolega, vanjski đak, Ivan Kulundžić, koji je ranjen u kućnom dvorištu u Travniku, prenesen u bolnicu i drugi dan ubijeni.
“Partizanska osveta nije izostala. Već 23. listopada poubijali su u bolnici 70 teških ranjenika, veliki broj bolesnih građana i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše skinuli su do gola, a zatim zaklali, uz razna mučenja. Oko 600 zarobljenih domobrana, među njima i dosta novaka, svezali su žicom po četvoricu i odveli u smjeru Donjeg Vakufa, Jajca i Bugojna. Tek se mali dio njih spasio.”
Mons. Bilić naglašava da je ubijanje ranjenika počelo 23. listopada.
“Pater Maslać je bio tu. Nekoliko vojnika išlo je od sobe do sobe, Metkom u glavu na krevetima ubijali su ranjenike, a pater Maslać išao je odmah iza njih i davao odrješenje umirućima . Kad su dovršili taj krvavi posao, onda je jedan od vojnika prišao pateru Maslaću i rekao: ‘Pope, daj sat!’ Maslać je iz talara otkopčao i predao džepni sat, a tada mu je isti vojnik rekao: ‘Pope, otvori prsi!’ Maslać je raskopčao talar, raširio ga rukama, a onda je vojnik prislonio revolver na prsi, zamislio se te rekao: „Ajde kući, neću te ubiti!“ Pater se vratio u sjemenište te nam ovo ispričao, rekavši: ‘NISAM BIO DOSTOJAN MUČENiŠTVA!’ ”, pripovijeda svoje traumatično ratno iskustvo Bilić.
Suđenje pateru Flodinu
Zbog navodnog “šovinističkog” pisanja u travničkom glasniku kojega je uređivao, partizani su sudili pateru Flodinu. Suđenje je bilo javno u zgradi preko Lašve nasuprot sjemeništu, približno mjesec i pol dana otkako je Travnik pao u partizanske ruke. Toga događa se dobro prisjeća mons. Bilić.
“Protiv njega je svjedočio moj školski kolega Todorović. Sakupili su travničku omladinu u sudnicu. Kada je sudac zapitao: ‘Omladine, je li tako!’, oni su viknuli: ‘Nije!’ Onda je sudac zagalamio: ‘Vojsko, izbaci omladinu !’ Izbacili su ih, a pater Flodin je osuđen na četiri godine zatvora. I taj zatvor je odležao.
Točno nakon tri mjeseca dvije jače jedinice Nijemaca i ustaša nanovo su osvojile Travnik, a mi smo svi preko Vjetrenice pješke došli do Zenice i razišli se svojim kućama. Ja sam otišao u Mostari tu nakon 15-ak dana konačno dočekao ‘oslobođenje’,
Iza nas u Travniku ostali su samo osmaši polažući veliku maturu, a kada su je položili većina je otišla u Zagreb jer se prema Mostaru nije više moglo. Nažalost, većina njih završila je na Bleiburgu. Ubrzo su se vratili partizani i sve isusovce protjerali u Zagreb, a sjemenište konfiscirali i pretvorili ga u razne škole i domove!”, s tugom kazuje travnički sjemeništarac mons. Bilić navodeći i to da je 1952. služio vojni rok u Travniku te često kao vojnik budio uspomene na travničke dane i šetao po sjemeništu.
Središnja Bosna leži na hrvatskoj krvi
Kazivanje mons. Ivana Bilića je ustvari svjedočenje o zločinima partizana koji od Travnika i cijele Središnje Bosne, moglo bi se reći, napraviše još jedan Beliburg. Taj se “Bleiburg”, nažalost, nad Hrvatima ponovio na određen način i u ovom posljednjem ratu, tako da mnogi sada kažu da Središnja Bosna leži na hrvatskoj krvi.
Nažalost. još uvijek nisu obilježena stratišta. Čak ni na zgradi travničke bolnice, u kojoj je počinjen navedeni zločin, nema bilo kakvog obilježja koje bi sadašnjim te budućim naraštajima govorilo što se tu zbilo te opominjalo da se nikada ne smije ponoviti.
Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.