POLEMIKA O KNJIZI „IVO ANDRIĆ – KRONIKA JEDNOG BEŠČAŠĆA, politički i diplomatski životopis Ive Andrića“

Zlatko Kramarić objavio je članak u kojemu je naveo da ne može biti na čast hrvatskoj kulturi iznositi dokumente o Andrićevom podupiranju Draže Mihailovića, Hitlera i Staljina, a koji su objavljeni u mojoj knjizi „Ivo Andrić – kronika jednog beščašća, politički i diplomatski životopis Ive Andrića“. 

U Kramarićevom članku izneseno je nekoliko netočnosti. Nije istina, kako tvrdi Kramarić, da su „otprije poznate činjenice“, kako je, primjerice, Ivo Andrić za prijam u diplomatsku službu napisao sastav pod naslovom „koliko je bilo srpskih država“ u koje je ubrojio Dubrovačku Republiku, Bosnu i Crnu Goru. Nije opće poznato ni da je Andrić u svojstvu pomoćnika ministra vanjskih poslova sudjelovao u pripremi Konvencije o planskom iseljenju Turaka iz Kraljevine Jugoslavije. Nije znano da je Andrić službeno nazivao Makedoniju „Južnom Srbijom“ tijekom svog diplomatskog mandata u Ženevi. Pritom se u bilješkama hvalio kako su prosvjedna pisma hrvatskih iseljeničkih zajednica upućena Ligi naroda o stanju u Kraljevini Jugoslaviji, u tajništvu Lige naroda bacana u arhiv bez javne rasprave. Malo je poznato da je Andrić kao pomoćnik ministra prosvjedovao što je jugoslavenski veleposlanik uopće zaprimio vatikansku notu o kršenju ljudskih prava katolika u Karađorđevićevoj Jugoslaviji 1930-ih godina.

Te će podatke iz moje knjige Kramarić rijetko pronaći u drugoj literaturi na koju se poziva – uključujući i ekskluzivno objavljenu fotografiju u mojoj knjizi s potpisivanja pristupu Trojnom paktu 1941. u Beču na kojoj se kao službeni član izaslanstva najvjerojatnije nalazi Andrić. (Milovan Đilas svojedobno je, u sklopu retuširanja Andrićeve biografije, uklonio sve fotografije na kojima se nalazi Andrić tijekom potpisivanja Trojnog pakta).

Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je profesora književnosti bilo dosad upoznato s činjenicom da je Andrić bio simpatizer Draže Mihailovića, veličao kancelara Hitlera, koji, po Andriću iz 1939., „s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“, dok je nakon rata Andrić pisao o „mudrom vodstvu generalisimusa Staljina“. On je već u svojim vanjskopolitičkim komentarima potkraj 1930-ih u potpunosti ignorirao nacističke progone Židova iz Njemačke, rasističke Nürnberške zakone, a snažno podupirao njemačko pripojenje Austrije i prisvajanje Sudeta.

Koliko je u stručnoj javnosti otprije poznato da je Andrić osobno obavio konačni pregled nota prije potpisivanja jugoslavenskog pristupa Trojnomu paktu, pritom pohvalivši njihov sadržaj. Brojne nacističke bilješke svjedoče o Andrićevim pozitivnim stavovima o tadašnjoj njemačkoj vanjskoj politici.

Široj javnosti nije poznato da je Andrić predložio u službenom referatu protjerivanje Albanaca muslimana u Tursku, u sklopu prijedloga podjele Albanije između Mussolinijeve Italije i Karađorđevićeve Jugoslavije 1939.

Kramarić bi morao osuditi kao retrogradno zastupanje takvih totalitarnih stavova, a ne ocjenjivati retrogradnim objavu niza dokumenata koji svjedoče o takvim Andrićevim istupima. Civilizacijska insuficijentnost, koju spominje Kramarić, jest kada samodeklarirani liberal poput njega smatra kako „nije mala stvar“ poznavati Hitlera i sjediti sa Stojadinovićem i Titom, kao što je to činio Andrić. Pritom Kramarić poučava koje vrijednosti diplomati moraju braniti, u što bi, po njemu, valjda spadalo skrivanje Andrićevih programa etničkog čišćenja, podjarmljivanja drugih naroda i simpatiziranja totalitarizama.

Na svoje nedemokratsko pitanje kako je uopće objavljena ovakva knjiga o Andriću, Kramarić je dobio odgovor u uvodu moje knjige: osim početno navedenih dokumenata i podataka u ovom reagiranju koje dosad u knjizi nije objavio nijedan hrvatski autor, problematično je što međunarodni političari današnjice uzimaju Andrića kao političkog savjetodavca za pitanja jugoistoka Europe. Roman „Na Drini ćuprija“ označava Bosnu kao dijelom srpskih zemalja i niječe postojanje hrvatskih udruga u BiH u vrijeme Austro-Ugarske, koje su pak stipendirale tadašnje Andrićevo školovanje.

Kada je riječ o nacionalnom diskursu, u poznatim Andrićevim povijesnim romanima i pripovijetkama uglavnom se ne spominje riječ Hrvat, niti riječ Hrvatska, uz rijetke iznimke. Andrić u pravilu Hrvate naziva Slavonci, Dalmatinci, Bosanci, Ličani, slijedeći ideologiju Vuka Karadžića koji ih je tako nazivao smatrajući da su svi štokavci Srbi. Naime, Andrić je upravo Vuka Karadžića istaknuo kao pisca koji je najviše utjecao na njega, te je o njemu napisao nekoliko panegiričnih eseja. Premda rođen kao etnički Hrvat, Ivo Andrić se od 1918. sustavno u svim službenim dokumentima izjašnjava kao Srbin, a ne pripadnikom nekog nedefiniranog, izmještenog ili eteričnog identiteta. Naravno da se mora prihvatiti ljudsko pravo na slobodni osobni odabir, ali se ne može prihvatiti Andrićev velikodržavni koncept koji susjedne zemlje smatra dijelom srpskih zemalja.

Na koncu, nema razloga za pokroviteljski pristup Kramarića kada govori o diplomaciji u koju, za razliku od mene, nije došao preko javnog natječaja uz obvezu polaganja stručnih ispita, nego političkim imenovanjem, i to tek nakon  gubitka vlasti na lokalnoj razini u Osijeku.

Članak Zlatka Kramarića: https://www.glas-slavonije.hr/483176/11/Politicki-pamflet-koji-ne-moze-biti-na-cast-hrvatskoj-kulturi