Mogu li ekonomske sankcije promijeniti Putinovu stratešku računicu?

U godinama prije same odluke Vladimira Putina da naredi potpunu invaziju na suverenu državu Ukrajinu 24. veljače 2022., njegov režim snažno je nastojao izvršiti potrebne pripreme kako bi osujetio učinkovitost svakog budućeg kruga ekonomskih sankcija Zapada. Doista, ekonomske sankcije uvedene kao reakcija na rusku aneksiju Krima i njezinu prešutnu potporu separatistima Donbasa 2014., na kraju su doprinijele općoj stagnaciji ruskog gospodarstva. U pogledu prihoda po glavi stanovnika, ruski građani su 40% siromašniji nego uoči aneksije Krima.

Međutim, te su sankcije bile daleko ograničenije od onih koje su nametnute iranskom gospodarstvu 1990-ih i koje su u narednim godinama dodatno eskalirale. Za razliku od narativa o učinkovitosti dosad primijenjenih sankcija, glavnog krivca za gospodarsku stagnaciju Rusije treba tražiti u niskoj cijeni sirove nafte koja je u razdoblju od 2014. do 2021. oscilirala ispod 60 američkih dolara po barelu. Zbog ovog nepovoljnog razvoja cijena, Putinov je režim postao još odlučniji u prikupljanju velikih deviznih rezervi koje bi služile kao tampon protiv budućih rundi sankcija. Umjesto da novac dobiven robnim izvozom potroši na podizanje životnog standarda ruskih građana i poboljšanje propadajućeg sustava socijalnog osiguranja, ruska središnja banka izgradila je impresivne devizne rezerve u iznosu od 630 milijardi USD, počevši od najniže točke od 385 milijardi krajem 2014. Putin je istovremeno pokrenuo kampanju „Tvrđava Rusija“ kako bi potaknuo proizvodnju hrane i samodostatnost, posebno osnovnih namirnica poput mesa i mliječnih proizvoda (zanimljivo je da se jedino područje u kojem je Rusija prilično deficitarna odnosi na voće i bobičasto voće, s procijenjenom samodostatnosti od jedne trećine). Istovremeno se ruska vojska uvelike modernizirala i poboljšala svoje sposobnosti kibernetičkog ratovanja. Konačno, Rusija je počela postupno diverzificirati svoje trgovinske veze, a rastuće oslanjanje na kinesko tržište vidljivo je iz činjenice da je samo 7,5% ruskog izvoza otišlo u Kinu 2014., dok se taj postotak gotovo udvostručio u 2019., a Kina se popela na poziciju najvećeg trgovinskog partnera Rusije.

Imajući sve to na umu, uoči Putinove invazije na Ukrajinu njegova je računica bila sljedeća. EU i SAD ostat će podijeljeni oko ruskih sankcija, dok će ruska vojska osigurati brzu vojnu pobjedu, što će dovesti do postavljanja proruske marionetske vlade. Putin i njegovi savjetnici u Kremlju bili su ohrabreni činjenicom da se ovisnost EU o ruskom plinu, paradoksalno, povećala tijekom razdoblja uvedenih sankcija, sa 124.319 na 152.648 milijuna kubičnih metara. Takvo je promišljanje bilo ojačano uvjerenjem Kremlja da se SAD i EU ne samo ne mogu međusobno dogovoriti oko koordiniranog popisa oštrih gospodarskih sankcija, već i da to nije moguće čak ni unutar samog EU-formata. Naime, EU primjenjuje načelo jednoglasnosti pri donošenju svih vanjskopolitičkih odluka poput sankcija. Nadalje, najavljena strategija EU-a o neto nultim emisijama i odgovarajuća energetska tranzicija dugoročno bi učinili ruski izvoz manje važnim, oslabivši poziciju Rusije u tom procesu. Prema toj logici, Kremlj je imao ograničen „prozor mogućnosti“ da pokrene invaziju, računajući da će ekonomska međuovisnost između EU-a i Rusije djelovati kao ekonomski ekvivalent doktrine osiguranog uzajamnog uništenja (Mutually Assured Destruction, MAD). U najgorem slučaju, Putin je računao na novu rundu sankcija kao što su isključenje iz SWIFT-a, ograničena trgovina određenim tehnologijama, djelomične financijske sankcije usmjerene na prikupljanje kapitala u ime ruskih banaka i državnih poduzeća, djelomično zamrzavanje imovine i zabrana putovanja insajderima iz Kremlja. Slijedeći ovaj izračun, ništa ne bi moglo poći po zlu jer je Rusija odlučila ublažiti utjecaj sankcija diverzifikacijom deviznih rezervi svoje središnje banke, kako u pogledu valutnog sastava, tako i u pogledu izbora jurisdikcije gdje se novac ulaže kako bi služio kao fond za crne dane.

Čak i prije aneksije Krima Putinov je režim bio svjestan da je američki dolar najsmrtonosnije i najučinkovitije oružje u američkoj vanjskoj politici. Budući da je dolar vodeća globalna rezervna valuta (60% svih rezervi središnjih banaka) i da se blizu 45% globalnih prekograničnih plaćanja obavlja u američkim dolarima, uskraćivanje pristupa likvidnosti denominiranoj u američkom dolaru posebno je snažno oružje. Prema gledištu o korištenju financija kao oružja, američke sekundarne sankcije su toliko moćne jer su eksteritorijalne i čak zabranjuju trećim stranama da imaju poslove s entitetom pod sankcijama. Znajući razmjere američke financijske hegemonije, ruska središnja banka je od početka 2010-ih krenula u masivnu kampanju dedolarizacije i značajno smanjila svoja ulaganja u SAD-u, Francuskoj i Njemačkoj, dok je u slučaju Kine i Japana zabilježen suprotan scenarij, te su znatno povećane zlatne rezerve. Prema nekim procjenama, prije 10 godina gotovo 90% imovine Centralne banke Ruske Federacije bilo je izloženo potencijalnom zamrzavanju u inozemstvu, dok je početkom 2022. ta brojka iznosila oko 45%.

I ovdje dolazimo do početka ožujka 2022. Putinova kampanja uništenja nije mogla slomiti ukrajinski otpor kao dio njegove strategije Blitzkriega i svaki uzastopni dan ratne mobilizacije opterećivat će rusko gospodarstvo. Što je još važnije, zapadni saveznici izvršili su neočekivano koordiniran i brz pritisak na rusko gospodarstvo putem niza ekonomskih sankcija koje su uvijek srednji put između diplomacije i otvorenog rata. To je zasigurno neugodno iznenadilo Putina i njegove savjetnike u Kremlju. Npr. Kremlj se bojao potencijalnog utjecaja sankcija na dio deviznih rezervi koje se drže u američkim dolarima i pod jurisdikcijom SAD-a, dok je po pitanju sankcija odbacivao svaku mogućnost da se EU pridruži istima zajedno sa svojim transatlantskim partnerom.

Nadalje, još nisu iskorištene sve mogućnosti sankcioniranja i EU zadržava opciju potpunog embarga na uvoz ruske energije kao konačnog oružja. Naime, ruski dnevni izvoz sirovina kreće se na razini od 700 milijuna američkih dolara, dok vojni troškovi sigurno premašuju tu brojku bez uzimanja u obzir gubitaka u opremi i ljudstvu. Suzdržavanje od kupnje ruske energije bilo bi najmoćnije oružje u potkopavanju agresije, ali EU još uvijek ne uspijeva po tom pitanju zbog postojećih ovisnosti o istoj. Ipak, bez obzira na prethodne primjedbe i suprotno mnogim očekivanjima, pokazalo se jedinstvo zemalja članica EU. Čak su i Putinovi „trojanski konji“ ušutkani i držali se zajedničkog stava EU. U trenutku pisanja ovog teksta većina ruskih banaka izbačena je iz SWIFT-a (Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication) pa će se sve financijske transakcije vezane uz Rusiju provoditi na manje siguran, sporiji i skuplji način. Ruske financijske institucije bile su u potpunosti ograničene u prikupljanju kapitala na zapadnim tržištima kapitala, njihove su dionice u trenutku pisanja ovog teksta postale bezvrijedne, što je od ruskih financijskih dužnosnika zahtijeva da se pripreme za skupu operaciju spašavanja. Trgovanje na ruskim burzama danima je obustavljeno. Sama najava zamrzavanja imovine koju drži Središnja banka Ruske Federacije u zapadnim jurisdikcijama izazvala je pustoš u ruskom financijskom sustavu, uzrokujući masivno podizanje gotovine, posebno ‘tvrdih valuta’ kao što su američki dolar i euro. Stoga je vrijednost rublje strmoglavo pala, što će uzrokovati veliki skok inflacije usred rastućih gospodarskih sankcija, čak i u ime zemalja koje njeguju status neutralnosti. Osim toga, unatoč tome što je Rusija samodostatna hranom i energijom, pristup naprednoj tehnologiji ostaje njena Ahilova peta. Sve će to osakatiti rusko gospodarstvo, ali krajnji adut zapadnih saveznika je potpuni embargo na uvoz ruskih energenata, što je još uvijek tabu u europskim političkim krugovima ako to pitanje promatramo iz kratkoročne perspektive.

Stoga, iako je Putin bio iznenađen demonstriranim jedinstvom Zapada i svakako razočaran kampanjom svog ratnog stroja, teško je očekivati ​​da će sadašnji oblik sankcija značajno promijeniti njegovu računicu. Sve dok Rusija uspijeva ostvariti viškove na tekućem računu bilance plaćanja kako bi pokrila ratne napore i troškove održanja snažnog represivnog aparata, njegov stupanj slobode neće biti značajno ometen. Naime, veliki dio izvještavanja zapadnih medija ukazuje na same oligarhe kao na bedem protiv Putinove politike. Međutim, ova logika nalazi se na klimavim nogama. Nova generacija oligarha izravan je rezultat Putinovih osobnih izbora o tome kako podijeliti „tortu“ ruskog bogatstva pa oni moraju pokazati lojalnost ako žele zaštititi svoje bogatstvo, živote i sigurnost. Osim toga, sami su interno podijeljeni i nedostaje im koordinacija o tome kako popuniti vakuum moći nakon Putinove smrti. Konačno, velika većina običnih Rusa ih prezire te su se skloniji zadovoljiti s raspodjelom manje ‘torte’ pod Putinom u odnosu na potencijalni gubitak svega nakon demokratske tranzicije.

S druge strane, postoji još jedna skupina Rusa koja bi mogla djelovati kao pokretač promjene u Rusiji, ruska srednja klasa koja će još više osiromašiti pod sankcijama. Prema istraživanju javnog mnijenja Centra Levada, koje je rijedak izvor objektivnih informacija koje potječu iz Rusije, početkom veljače Putin je uživao nevjerojatnih 71 posto odobravanja. Ta je podrška posebno jaka među starijim skupinama stanovništva, ali on također uživa oko 30% posto odobravanja među ruskom omladinom. Učinak postojećih sankcija potaknut će više nezadovoljstva među općom populacijom, ali je vrlo upitno hoće li to stvoriti prijelomnu točku za politički preokret. Sposobnost mladih da emigriraju u kombinaciji s utjecajem propagande i nacionalističkog diskursa na starije skupine stanovništva postupno, će oslabiti pritisak na promjenu statusa quo.

Nadalje, u sljedećih nekoliko godina Kina će osiromašenu Rusiju ekonomski održavati na životu, dok će Rusija također pokušati iskoristiti svoj utjecaj u Afganistanu za izgradnju plinovoda TAPI kako bi preusmjerila velike količine energije u rastuće gospodarstvo Indije. Međutim, ovo ‘čarobno rješenje’ u kojem se Rusija re-orijentira na azijska tržišta nedostupno je barem do 2024. zbog nepostojeće infrastrukture koja je toliko bitna za diverzifikaciju ruskog izvoza. Stoga se zapadni saveznici nalaze u utrci s vremenom jer će njihov vlastiti „prozor mogućnosti“ da u najmanju ruku izmijene Putinovu stratešku računicu ili da u za njih najboljoj varijanti potaknu promjenu režima, biti sve uži i uži, pogotovo nakon što se Kremlj prilagodi novoj stvarnosti.

Kako vrijeme bude prolazilo, domaće će okruženje biti sve manje pogodno za političke promjene, zbog čega će rasprostranjeni javni prosvjedi i građanski neposluh biti manje vjerojatni, dok će ruska strategija diverzifikacije osnažiti njezin gospodarski položaj. Stoga je jedina šansa zapadnih saveznika da djeluju brzo i koordinirano, s ciljem gušenja izvoza ruske energije, uz intenzivnu potragu za alternativnim kanalima opskrbe. Samo ovaj korak može pojačati pritisak na Kremlj i stvoriti unutarnje pukotine u sigurnosnom aparatu koje bi mogle dovesti do smjene Putina i njegove ekipe. Alternativno, rastući pritisak mogao bi motivirati uskraćenu i osiromašenu rusku srednju klasu da odlučno zahtijeva promjenu, prije nego što željezna šaka represije postane nepremostiva. Sada je prilika za djelovanje, ali krajnje je pitanje koje se postavlja jesmo li mi Europljani spremni plaćati veće račune za plin i benzin kako bismo iscrpili snagu Putinovog ratnog stroja i dali istinski doprinos ukrajinskoj borbi protiv agresije, kao i našoj vlastitoj sigurnosti?