Stihovi o Isusu koji svjedoče životnu stvarnost
Pjesnik, pripovjedač, pisac dramskih tekstova i vrstan prevoditelj s latinskog jezika Nikola Šop jedno je od najznačajnijih imena u hrvatskoj književnosti dvadesetoga stoljeća
Pjesnik, pripovjedač, pisac dramskih tekstova i vrstan prevoditelj s latinskog jezika Nikola Šop jedno je od najznačajnijih imena u hrvatskoj književnosti dvadesetoga stoljeća
Poziv dragom Isusu
O, Isuse, kako bih volio, kada bi se
udostojao da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.
Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.
Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš ući.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.
Pričao bih ti uz dim obične cigare,
o svakom čovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare.
I kako drugi uvijek nose haljine nove.
I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bilo jučer.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
šešir na čelo duboko, duboko natuče.
Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,
kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.
O lezi, zaspi na postelji ovoj,
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.
SAN MAGARADI
– Isuse, u ovom kasnom času sad
u sve staje ćemo ući.
Od nježnosti ti ćeš svu magarad
blago za uho povući.
I kada odeš, u doba to gluho,
među njima će riječi da kruže:
ko je taj koga si za uho
držao najduže.
I svaki će usnuti opet,
Sa najljepšim snom u duši:
Da tvoja meka ruka još miluje
Baš njegove uši.
SASTANAK SELJAKA S BOGOM
Ovaj dan se meni svetim čini.
Ovaj vedri dan.
Opustjela naglo sela u tišini.
Otvoren ostao svaki stan.
Kakav je to dan, kakvi su to znaci?
Šta mi se to čini?
Kud iznenada odoše smjerni seljaci,
Ljestvice tajne zaškripe visoko u modrini.
Tko se to penje uz njih, tko ostavlja sviet?
Divno je, svaki glas umuknu.
Stigli su na vrh modrine, u liet –
seljaci u novom suknu.
Mlaz plave svježine zašumi iz pljosaka.
U rajskom vrtu sam se ljušti bieli luk.
Dragom je Bogu drhteći jedan od seljaka
prinio pun čibuk.
Zabruji sa visine žamor nebeskog siela.
O, kakva vedrina, kakav Božji dan.
Na razpuću Isus sišao sa razpela.
I otišao nasmijan.
prir.: Lidija Pavlović-Grgić
Izvor: nedjelja.ba