Krešimir Nemec: Ljepota užasa

Mržnja je jedna od najsnažnijih ljudskih emocija: ona je čista suprotnost, protuteža, antipod dobru i ljepoti. Iako izrazito negativno stanje, praćeno isključivo destruktivnim potencijalima, mržnja je antropološka konstanta, bitna sastavnica ljudske prirode. Sveti Augustin, začetnik dogme o istočnom grijehu (peccatum originale), smatrao je da je ljudska zloća urođena, a korijeni zla vode do pogrešnog izbora koji su učinili naši preci, Adam i Eva. Oni su prekršili Božju volju jedući plodove sa stabla spoznaje. Thomas Hobbes vidio je u mržnji i zlu glavni uzrok stalnih sukoba među ljudima, tj. rata svih protiv sviju (bellum omnium contra omnes).

Michelangelo Merisi da Caravaggio, Meduza

Pogledamo li početak Staroga zavjeta, Knjigu postanka, vidjet ćemo da se mržnja javlja odmah nakon vrhovnog čina dobra, a to je Božje stvaranje svijeta. Eva, prva žena, rodila je nakon izgona iz Edena dva sina – Kaina i Abela. Kad su obojica prinosili žrtvu od zemaljskih plodova, Jahve je milostivo pogledao na Abela, dok na Kainovu žrtvu nije svratio ni pogleda. To je bio razlog zašto je Kain zamrzio Abela i poslije ga u polju ubio. Jahve ga je zbog toga prokleo, a Kain se ispred lica Božjega sklonio u Nod, zemlju „istočno od Raja“. Starozavjetna mržnja, koja je rezultirala bratoubojstvom, obilježila je ljudski rod. Posijano je, kako kaže Dante, „zlo sjeme Adamovo“, i ono nosi svoje plodove do dana današnjega u raznim pojavnim oblicima: osveti, ratovima, revolucijama, nasilju, holokaustu.

Leonardo da Vinci, Meduza

Kobna privlačnost

No postoji zanimljiv fenomen u umjetnosti o kojemu progovara Dimitrije Popović u knjizi Slikarstvo i mržnja. Taj fenomen, koji zadire duboko u samu srž psihologije umjetničkog stvaranja, mogli bismo najkraće opisati ovako: mračni, nesretni i tragični sadržaji povezani s mržnjom uvijek su više privlačili slikare, pjesnike ili glazbenike od dobrote i optimizma. Štoviše, čini se da je i realizirani estetski kapital bio mnogo veći kad je u pitanju tematizacija zla, nesreće i mržnje. Najbolji su dokaz djela Shakespearea i Dostojevskog, Michelangela i Goye. Moglo bi se reći da postoji neka „kobna privlačnost“ između umjetnosti i negativnih emocija: mržnje, zla, destrukcije. Paradoksalno privlačenje ljepote i zla možda je najbolje artikulirao filozof Denis Diderot. On je smatrao da strast i porok unose živost u umjetničko stvaranje te lakonski zaključio: „Ono što škodi moralnoj ljepoti gotovo uvijek udvostručava pjesničku ljepotu.“ Prisjetimo se, uostalom, napomene na početku Tolstojeva romana Ana Karenjina po kojoj su sve sretne obitelji nalik jedna drugoj, dakle dosadne i nezanimljive, dok su upravo one nesretne, svaka na svoj način, privlačne za umjetničko oblikovanje.

Za likovne umjetnike mogućnost preobrazbe ružnoga u lijepo (i obrnuto) uvijek je bila bogat izvor najprodubljenijih kreacija i izazova. Štoviše, često su umjetnička djela nadahnuta upravo takvim motivima postizala vrhunske estetske domete. Drugim riječima: kroz proces estetiziranja mogu se i užasni prizori prikazati kao lijepi.

Knjiga Slikarstvo i mržnja donosi niz interdisciplinarnih, psihološko-socioloških eseja o fenomenu mržnje i oblicima njezine artikulacije u likovnoj umjetnosti. Posrijedi je klasičan primjer onoga što Nijemci zovu Stoffgeschichte: Popovića zanima kako se neka tema ili motiv, konkretno mržnja kao izrazito negativna emocija, razvijala u slikarstvu u povijesnoj vertikali, u ovom slučaju u rasponu od renesansnoga slikarstva do povijesnih avangardi u prvoj polovici 20. stoljeća (s posebnim naglaskom na dadaizam). Na pitanje zašto razorna priroda mržnje tako plodonosno privlači i intrigira stvaralačku moć umjetnosti autor odgovara prvo argumentima filozofije i psihologije umjetnosti, a potom i analizom same umjetničke prakse. Njegovu bismo metodologiju mogli opisati ovako: Popović prvo odabire velike teme inspirirane osvetničkim nagonom mržnje – primjerice mitske obrasce zločina iz mržnje poput „slučajeva“ Meduze ili Medeje, zatim slično motivirane činove starozavjetnih junakinja Judite i Salome, potom Samsona i Dalile ili pak arhetipsko Kristovo stradanje na Golgoti – i zatim promatra kako se ti motivi transponiraju u ljepotu i sklad slike, odnosno likovnog artefakta. Evo, kao ilustracija, nekoliko „modela“ iz njegove knjige.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2022.

Na početku Popovićeve knjige stoje tri odrubljene glave. Od raznih mitoloških bića koja su dospjela na slikarsko platno sigurno je najpopularnija bila Meduza, jedna od triju sestara Gorgona. U povijesti slikarstva postoji niz slika nadahnutih mitom o Meduzi. A pokretač je toga mita upravo mržnja. Glavna je junakinja božica Atena, Zeusova kći. Povrijeđena zbog Meduzine seksualne veze s Posejdonom, ali i zato što joj je zamamna nimfa parirala u ljepoti, Atena je iz mržnje i ljubomore odlučila pretvoriti Meduzu u nakazno čudovište sa zmijama otrovnicama u kosi umjesto uvojaka i s licem tako užasnim da je svojim pogledom pretvarala ljude u kamen. Perzej je poslije dekapitirao Meduzu uspjevši izbjeći njezin pogled, i to uz pomoć štita kojim se koristio kao ogledalom.

Popović odabire tri slike inspirirane mitom o Meduzi. Prva je kompozicija koja se pripisuje Leonardu da Vinciju, izložena u galeriji Uffizi u Firenci. Izgled Meduzine odrubljene glave upravo je jeziv, a užas i dramatičnost djela pojačava vizura iskosa, tako da je lice Meduzine glave okrenuto od promatrača slike. U prednjem je planu zoomorfna masa, hladno klupko zmija koje se grči i tako dodatno potencira očaj i nakaznost. No Da Vincijev način obrade motiva otvara fenomen estetike koja u samu umjetničkom postupku ružno pretvara u lijepo. Fasciniran ljepotom te slike engleski romantični pjesnik P. B. Shelley nazvao ju je „uzburkanom ljepotom užasa“. Druga makabrična kompozicija Meduzine glave pripada Rubensu. Glava na slici upravo je odrubljena i bačena na tlo. Meduzino zakrvavljeno lice, užasnuta pogleda i isplažena jezika, grči se u posljednjim trzajima, dok se zmije iz njezine kose međusobno grizu. Ljepotu odbojnosti pojačavaju još i daždevnjak, škorpioni i pauci koji se također spremaju za animalnu gozbu. Treća je vrlo ekspresivna Caravaggiova slika iz 1601, prvotno namijenjena kao paradni štit toskanskoga nadvojvode Ferdinanda I. Prikazuje odsječenu Meduzinu glavu, izbezumljena lica i grimase koja upućuje na prodoran krik. Odsječena glava iz koje još kaplje krv, okružena gujama otrovnicama, kao da je tek shvatila što joj se dogodilo. Taj je strašni prizor talijanski pjesnik Gaspare Murtola opisao ovako: „Odvratimo pogled da nas ne bi očarane u kamen pretvorila.“

Popović ne ostaje samo na analizi tih triju slika. One za njega postaju objekti i za psihoanalitička i sociološka tumačenja. Ne treba zaboraviti da je motiv Meduze vrlo čest u feminističkim studijama – sjetimo se samo manifesta Smijeh Meduze Hélène Cixous – a snažno je prodro i u sve pore popularne kulture. O Meduzi su pjevali Annie Lenox i grupa UB 40, ona se našla na logotipu modne kuće Versace, a snimljene su videoigre, crtići i filmovi, među kojima se ističe Percy Jackson i Olimpijci,u kojem je Meduzu ovjekovječila glumica Uma Thurman.

Michelangelo Merisi da Caravaggio, Bičevanje

Inspirativne analize biblijskih tema

Na sličan način Popović tumači i tragičnu mitsku heroinu Medeju, koja je, iz mržnje prema nevjernom mužu Jazonu, poubijala svoju djecu. Euripid je u svojoj slavnoj tragediji stvorio psihološki portret žene prema kojem je poslije skovan i poseban termin „Medejin kompleks“, tj. emocionalni odnos majke prema djeci koji se izražava mržnjom i sadističkim ponašanjem. Transponiranje literarnog motiva u likovni izraz autor ilustrira glasovitom kompozicijom Medeja se sprema ubiti svoju djecu francuskoga romantičarskog slikara Eugènea Delacroixa.

Filippo Tommaso Marinetti u Futurističkom manifestu veličao je rat kao „jedinu higijenu svijeta”, a Gabriele D’Annunzio, koji je sa svojim arditima okupirao Rijeku, rat je nazvao „lirskim događajem“

Posebno su inspirativne Popovićeve analize biblijskih tema: priča o udovici Juditi koja spašava svoj opsjednuti grad Betuliju vlastoručnim ubojstvom asirskoga vojskovođe Holoferna, priča o fatalnoj Salomi koja je kao nagradu za svoj erotski zavodljivi ples zatražila glavu Ivana Krstitelja te, dakako, jedan od najčešćih slikarskih motiva – Isusovo mučenje i brutalni martirij na Golgoti. Biblijske priče i simbole ilustriraju slike Artemisije Gentilesci, Caravaggia, Beardsleyja, Boscha, Grünewalda, Tiziana. No ono što je posebno zanimljivo u knjizi jest činjenica da svaki odabrani motiv Popović ilustrira i vlastitim slikarskim djelima. Tu je njegova Meduza, tu su njegovi crteži i grafike iz ciklusa Judita (1986), zatim iz monografije Saloma (2012) ili ciklusa Corpus mysticum (izložba 1991; monografija 2007). Upravo na tim mjestima Dimitrije Popović dokazuje da je slikar izrazito intelektualnih sklonosti, slikar koji se snažno oslanja na kulturnu memoriju, kako daleke prošlosti tako i suvremenosti. Zato je materijal/poticaj za slikanje cjelokupna kultura/umjetnost čovječanstva shvaćena kao svojevrsna riznica (thesaurus), umjetniku uvijek raspoloživa i trajno prisutna civilizacijska baština. Iz nje se mogu, prema osobnim afinitetima, crpiti impulsi za vlastitu umjetničku kreaciju. Mnoge su Popovićeve slike i instalacije nastale kao rezultat intermedijalnog dijaloga s velikim prethodnicima.

Rat na platnima

I za kraj ovoga odabrao sam temu koju je, nažalost, aktualizirala naša suvremena zbilja, a to je rat. Rat je rezultat kolektivne mržnje, opsjednutosti vlašću i, kako bi rekao Nietzsche, volje za moći. U rimskoj mitologiji bog Saturn bio je oličenje patološke želje za vladanjem, koja je uvijek praćena i paranojom. Vidjevši u svojim sinovima (Neptunu, Plutonu i Jupiteru) potencijalne aspirante na vlast, dakle osobne neprijatelje, kod njega se javio kanibalistički nagon i on je počeo proždirati vlastitu djecu.

Francisco Goya, Treći svibnja 1808.

U povijesti slikarstva upravo je taj motiv bio često eksploatiran pa su Klibansky, Panofsky i Saxl u kapitalnoj ikonološkoj studiji Saturn i melankolija pokazali promjene u prikazima boga Saturna kroz stoljeća i stilska razdoblja. Dimitrije Popović u knjizi kreće od slavne Rubensove slike Saturn proždire svoje dijete, slike koja upravo „hvata“ trenutak u kojem mrzovoljni otac-demon zagriza u meko tijelo krhkoga djeteta. Tu je, zatim, Goyin Saturn koji pripada ciklusu Pinturas negras (Crne slike), zastrašujuća alegorija o razornoj snazi mržnje. Razjapljena, bestijalna usta izbuljenog, od mržnje deformirana Saturna upravo se spremaju proždrijeti krvavi dio već obezglavljena tijela svoga djeteta. Na taj se motiv nadovezuju Goyine grafike iz ciklusa Los desastres de la guerra (Strahote rata) u kojima se pozabavio posljedicama koje proizlaze iz ljudske mržnje: zvjerska ubojstva, perverzno mučenje žrtava, nasilje nad nemoćnima. Impresivno svjedočanstvo o vremenu krvavih sukoba španjolskih pobunjenika s francuskim okupatorom Goya je zaključio dvjema monumentalnim kompozicijama – Drugi svibnja 1808. i Treći svibnja 1808. – nastalima nakon povlačenja Napoleonove vojske iz Španjolske. Slike se smatraju španjolskim nacionalnim ikonama. Prvu preplavljuju grubi naturalistički detalji: mlazovi krvi, gusti oblaci crnoga dima, beživotna tijela stradalih, dok su na drugoj prikazani taoci dovedeni pred francuski streljački stroj. Neki su već ubijeni; njihovi unakaženi leševi naslikani su u prvom planu slike, dok se prolivena krv širi osvijetljenom površinom tla. No sva je pozornost usmjerena na prkosnoga golorukog taoca, koji uzdignutih ruku čeka smrtonosne hice iz streljačke čete. Ekspresija slike budi u promatraču dvojni osjećaj: empatiju za nevino stradale i mržnju prema nasilju porobljivača.

Salvador Dalí, Predosjećanje građanskog rata

Slične emocije izaziva i slavna Delacroixova slika Sloboda predvodi narod, koja tematizira krvave događaje od 27. do 30. srpnja 1830, a koji se u historiografiji često nazivaju „Tri slavna dana“ (Les Trois Glorieuses). U središtu kompozicije nalazi se neustrašiva i agresivna mlada ženska figura u borbenom jurišnom pokretu. Grudi atraktivne žene su nage; u jednoj ruci drži vojničku pušku, a u drugoj francusku trobojnicu. Svuda oko nje su mrtva tijela vojnika, ali promatrač jasno osjeća strujanje patriotskog duha jer pobunjenici nezaustavljivo napreduju. Slika se oduvijek tumačila u alegorijskom ključu: kao prikaz oslobađanja Francuske iz okova tiranije.

Kad smo već kod motiva rata, agresije, patoloških oblika ljudske destruktivnosti, instrumentalizacije mržnje, svakako treba spomenuti i radikalne avangardne geste. Podsjetimo se da je Filippo Tommaso Marinetti u Futurističkom manifestu (Le Figaro, 1909), Mussolinijev idol, veličao rat proglasivši ga „jedinom higijenom svijeta“. Promicao je militarizam i rušilaštvo anarhista. Pobunio se protiv harmonije, dobra ukusa i pisao da treba uništiti djela Rembrandta, Goye, Rodina. Negativnu, rušilačku energiju artikulirao je ovako: „Želimo uništiti muzeje i biblioteke, sve vrste akademija i potući moralizam, feminizam i sve ostale oportunističke niskosti.“ Gabriele D’Annunzio, koji je sa svojim arditima okupirao Rijeku, nazvao je rat „lirskim događajem“, a futuristi su ga u tome svestrano podržavali. Ekspresionist Franz Marc vidio je u ratu mogućnost konačnog obračuna s mrskim građanskim svijetom stare, dekadentne Europe.

Muzeji kao „groblja umjetnosti“

Negatorski duh avangarde doživio je vrhunce u antitradicijskim gestama dadaista (Schwitters, Duchamp, Ray, Picabia). Taj je pokret, još radikalnije od futurista, izražavao prezir ne samo prema svim tradicionalnim vrijednostima nego i prema svim vrstama umjetničkog izražavanja. Dadaisti su, drugim riječima, mržnju usmjerili i prema samoj umjetnosti proklamiravši i deklarativno i u praksi antiumjetnost. Simbolični akt dadaističkog nihilizma i mržnje prema umjetničkoj tradiciji bilo je Duchampovo izlaganje pisoara Fontana 1917. u New Yorku. Taj je keramički predmet/eksponat, paradoksalno, poslije pohranjen upravo u muzeju, instituciji koju su dadaisti prezirali i smatrali „grobljem umjetnosti“.

No među avangardnim pokretima nije bilo suglasja. Osim toga, mnogi su avangardisti na vlastitoj koži osjetili posljedice rata: neki su bili ranjeni (Apollinaire, Braque, Larionov), neki zbog podrijetla osuđeni na progonstvo (Kandinski, Jawlensky) , a neki su se sklonili u psihijatrijske ustanove (De Chirico, Carrà). No bilo je i onih koji su u ratnoj stvarnosti svoj umjetnički angažman izražavali uvjerljivim likovnim kreacijama, od kojih su neki ostvarili i vrhunce antiratne umjetnosti. George Grosz je, primjerice, u svojim mračnim groteskama često karikaturalna karaktera osuđivao njemački militarizam, dok je Otto Dix osobna traumatična iskustva iz Prvoga svjetskog rata izrazio u monumentalnoj kompoziciji Rov, jednom od najboljih djela s temom besmisla rata. Nije ni čudo što se Dixova slika sa strahotnim ratnim prizorima našla na nacističkom popisu djela tzv. „degenerirane umjetnosti“ (entartete Kunst): ona je više obeshrabrivala nego bodrila Hitlerov borbeni, osvetnički duh.

Knjiga Slikarstvo i mržnja završava autorovom napomenom o obilježavanju stogodišnjice početka Prvoga svjetskog rata 2014. Tom je prilikom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu Dimitrije Popović izložio instalaciju Pjesma bez riječi. Na njoj se nalazi koncertni klavir čiji poklopac rezonatora podupire snajperska puška. Dakle, s jedne strane glazbeni instrument koji je simbol čovjekove potrebe za kreacijom koja oplemenjuje duh, a s druge vatreno oružje kao opredmećeni izraz čovjekova nagona za razaranjem i ubijanjem. Vrijeme je demantiralo slavnu Ciceronovu izreku „Historia magistra vitae est“. Čovjek iz povijesti ništa nije naučio. Aktualna zbilja s ruskom invazijom na Ukrajinu to i potvrđuje i daje, nažalost, ovoj knjizi dodatni dokazni materijal.