Jure Vujić: Slika Zapada u ukrajinskom zrcalu

Ubrzavanje povijesti i zapadni Kantov vrt

Rat u Ukrajini, koji neki europski poglavari interpretiraju kao povratak tragičnosti u povijest, zaista je poput pandemije virusa COVID-19, o kojoj više nitko ne govori, ne samo game changer nego i ubrzivač povijesti. Naime, ruska invazija Ukrajine kolateralno je i paradoksalno homogenizirala Zapad i Europsku Uniju u nužnosti stvaranja zajedničke obrane i jedinstvenoga geopolitičkog pristupa. Naime, od prve europske zajednice iz 1957. europska izgradnja napredovala je sporim koracima, donošenjem novih pravnih standarda putem tzv. Monnet-metode i carstva normi u tehnokratskom i pragmatičnom pristupu s moralnom ambicijom očuvanja i širenja vladavine prava i tržišne demokracije. Od sama početka, a to vrijedi i danas, njezin je mobilizirajući mit bio potraga za mirom, pod geslom nikada više nakon iskustava dva svjetska rata. Europa je željela biti kantovski vrt kao što to spominje François Heisbourg, u kojem će vladati Kantov vječni mir i uživanje u dividendama mira, uz odricanje od primjene sile kao sredstva za rješavanje sporova u svijetu.To je stajalište bilo moguće za vrijeme Hladnoga rata zahvaljujući američkom kišobranu i učinkovitom Transatlantskom savezu. Ali rat u bivšoj Jugoslaviji, rat u Afganistanu, Iraku i Siriji, globalni džihadizam i islamistički atentati u Europi nisu odavali dojam da je sama ideja rata napustila svijet i europske granice. Ključno pitanje Zapada u suvremenom kontekstu narušavanja međunarodnog poretka i povratka na neohladnoratovske pozicije jest da li će Zapad ostvariti svoju duhovnu transformaciju i postaviti se kao jedinstveni geopolitički neovisan i obrambeni čimbenik u svijetu, a pogotovo u poslijeratnom novom poretku u kojemu se Rusija, Kina i druge autoritarne zemlje i politički sustavi svijeta postupno udružuju u jedinstven civilizacijski blok.

Nacionalizam Europe je loš, a Ukrajine dobar?

Jedna i druga dimenzija usko su povezane jer izlazak iz položaja relativne sile i statusa meke utrobe podrazumijeva izlazak iz metafizičke moralno-duhovne praznine postmoderne. U tom bi se pogledu mogao i ismijavati Francis Fukuyama i njegova neohegelijanska teza o kraju povijesti, koja je obilježila zapadni svijet 1990-ih. Sociopsihologijska analiza postmodernih društava, obuzetih kulturnim pesimizmom, razotkriva kobne dekadencijske simptome smanjenja broja ljudi i navješćuju dolazak posljednjeg čovjeka reducirana na pasivnog potrošača. Njega je Nietzsche prorekao, kao metaforu dolaska zapadnog nihilizma. Ideologija odstupanja od povijesne odgovornosti, koju Chantal Delsol naziva velikim odricanjem, snažno je utjecala na zapadne elite, uvjerene da je visoko tehnološko i liberalno-progresističko zapadno društvo imuno na nasilje, rat i barbarstvo, iako se svakodnevno suočava sa širenjem nesigurnosti, nekontroliranim migracijama i rastom islamizma.

Rat u Ukrajini, na pragu zapadnoga područja, zemalja članica EU, osvijestio je da mir nije trajna kategorija, a europsko jedinstvo legitimnog izražavanja manifestacije solidarnosti s ukrajinskim narodom, koji pruža herojski otpor ruskoj invaziji, razotkriva čudnovatu igru zrcala

Rat u Ukrajini, na pragu zapadnoga područja, zemalja članica EU, osvijestio je da mir nije trajna kategorija, a europsko jedinstvo legitimnog izražavanja manifestacije solidarnosti s ukrajinskim narodom koji pruža herojski otpor ruskoj invaziji razotkriva čudnovatu igru zrcala. Ukrajinsko zrcalo vraća zapadnu sliku oduševljenu ukrajinskim nacionalizmom i borbenošću, svjetonazorskim pojavama koje na svom području stigmatizira kao reakcionarne i krajnje desničarske, i to u ime dominantne političke korektnosti lijevo-liberalnog progresizma. U tom su smislu ilustrativne shizoidne izjave ponekih francuskih ikona ideologije multikulturnog progresizma poput glumca Mathieua Kassowitza, koji izjavljuje da je „u Ukrajini na djelu pozitivni nacionalizam, oni su ultranacionalisti… ali na dobar način, žele braniti i štititi svoju zemlju“. Manihejski se tako nacionalizam dijeli na dva oblika, dobar i loš. Tu prepoznajemo duh lijevo-liberalne diskriminacije, koji vidi politički korektni nacionalizam, onaj Drugoga i dalekoga, egzotičnoga, i sramotni gubavi reakcionarni nacionalizam Europljana koji se još bore za opstanak ukorijenjena nacionalnog identiteta na vlastitom tlu.

Patriotizam empatije

Kada Paul Valéry ističe kako su civilizacije smrtonosne i ranjive, on ukazuje na to da simptomi dekadencije nisu samo estetska poza, već realni pokazatelji stanje duha jedne stare i istrošene civilizacije kao što je to slučaj sa zapadnom. Naime, iz sadašnje perspektive, islamistički terorizam i proliferacija tehnologije smrti, teritorijalni i identitetski sukobi, kao i taloženje demografskih i ekoloških problema, izazivaju strah od konvergencije dramatičnih scenarija. Kraj Hladnoga rata trebao je otvoriti vječnu sadašnjost i ukinuti povijest, ali stvari nisu išle kako se očekivalo. Rat u Ukrajini ponovno pokazuje koliko je postnacionalni Zapad zaglibio u dugom 19. stoljeću (o kojem govori povjesničar Eric Hobsbawm), koje sa svojim reliktima neriješenih problema očito ne završava.Emocionalna snaga Europljana i masovno izražavanje solidarnosti s ukrajinskim narodom, suosjećanje sa svakodnevnom tragedijom, najavljuju novi trenutak europskoga empatijskog patriotizma. No teško je reći hoće li takva emocionalna mentalna kategorija potrajati, izrasti u nešto drugo poput svjetonazorskog i geopolitičkog zaokreta konstitutivnog nacionalizma. Unatoč dominantnom dekonstruktivističkom postnacionalnom diskursu koji prevladava na Zapadu, nacija i dalje ostaje najprikladniji okvir za političko djelovanje i suverenu narodnu afirmaciju. Nacija je usto svojedobno pretendirala na pružanje otpora izumiranju.U eseju Demokratska melankolija Pascal Bruckner ustvrdio je da je Zapad s urušavanjem hladnoratovskoga poretka i padom Berlinskog zida izgubio neprijatelje. Zapad se tako opustio, uživajući u kapitalističkoj konzumerističkoj apatiji i jednostavno je izgubio želju za obranom svojih tradicionalnih iskonskih identitetskih vrednota. Suočen sam sa sobom postupno je počeo sam sebe mrziti nazivajući se rasistom i kolonijalistom. Naravno, 11. rujna donekle je otrijeznio Zapad, ali tu je riječ o nevidljivu neprijatelju, bez zastave i jasnih granica. Buđenje ruske neoimperijalne sile i napad na Ukrajinu ponovno je rekonstruirao figuru jasnog neprijatelja, zemljopisno locirana, s granicama i političkim režimom. Na vlastitom pragu Zapad bespomoćno promatra gorke prizore sovjetskih tenkova iz prošlosti, poput onih iz Budimpešte 1956, Praga 1968, a sada Kijeva.Ukrajinski film vrti se poput čudnovate ironije u kojoj Zapad ne može promijeniti slijed događaja generiranih nepravednim mirovnim ugovorima, onim iz Versaillesa, Jalte, zatim podjelom Europe, sukcesivnim komadanjem Poljske i prekrajanjem granica Ukrajine. Ključno je pitanje hoće li sućut i istodobno brutalno osvješćivanje omogućiti Zapadu da iziđe iz letargične melankolije kako bi se okrenuo vlastitoj memoriji i identitetu. Ako to ne bude mogao, Zapadu prijeti dug proces izumiranja unatoč atraktivnoj auri i materijalnoj tehnološkoj nadmoći, u smislu Cioranovih pesimističkih riječi: „Zapad: taj trulež koji dobro miriše, namirisan leš.“