Uskrs je za kršćane vrhunac slavlja, kako se opravdano kaže – najveći kršćanski blagdan. A slavlje je radost. Radost je Uskrsa radost nad radostima, a njegovo je slavlje nad svim slavljima. I to s najvišim razlogom. No, Uskrsa ne bi bilo bez Velikoga petka. A što bi bio Veliki petak bez Uskrsa? Nije li rekao i apostol Pavao da bi naša vjera bila uzaludna da Krist nije uskrsnuo?! O Kristovoj muci i smrti na križu, kao i o Njegovu uskrsnuću izrečeno je kroz stoljeća bezbroj dubokih i uzvišenih misli. One su izrečene iz dubina vjerničkog iskustva, iz zanosa mističnih doživljaja, iz najsnažnijih intelektualnih poniranja.
Veliki petak i Uskrs obilježili su milijunska mnoštva kroz vjekove, ostavili su neizbrisivi trag u ljudskoj povijesti i, što je još važnije, u ljudskim srcima. Svojom dramatičnom i tragičnom potresnošću, s jedne strane, i neusporedivom, uznositom ljepotom i probuđenom nadom, s druge, Veliki petak i Uskrs zaokupili su mnoge. Oni nisu ni do danas zaboravljeni. Oni žive u duhu, mašti i osjećajima ljudi. Žive i u liturgiji i obredima Crkve, u središtu su njezinih bitnih poruka i učenja.
Štoviše, znakovito, kršćani su uzeli za glavni znak svoje vjere upravo Križ, a ne znak Uskrsnuća. Dakle simbol spasenja po Kristovoj muci, a ne simbol Njegova uskrsnuća, premda nema jednoga bez drugoga. A neki su se kršćani kroz povijest čak gotovo „zaustavili“ na Velikome petku, kao da nisu baš dospjeli do Uskrsa, stavljajući težište na Križ a ne na uskrsno jutro i prazan grob a da o Uzašašću i ne govorimo. To je pak moglo imati, i imalo je ponekad, dalekosežne posljedice ne samo za poimanje vjere i vjerskih istina, nego i za samu vjersku praksu ljudi i njihovu duhovnost. Velika je naime razlika kad je ovu prožimao određeni, katkada čak i bolećivi dolorizam uz njegov, kao popratnu pojavu, pesimizam glede čovjekove vječne sudbine, pa tako i mračno gledanje na čovjeka, njegovu krhkost, odgovornost i krivnju, štoviše i na njegovu tobože „zlu“ i radikalno lošu, a ne samo “ranjenu“, palu ili slabostima podložnu narav, ili kad je ona stavljala težište na neograničenu i neotuđivu radost Kristove „Radosne vijesti“ kao izvora za beskrajnu perspektivu čovjekove vječne sudbine, ali i njegova ovozemaljskog života usprkos nezaobilaznim križevima u njemu, na koje je upozorio i sâm Krist.
Bez smrti nema Uskrsnuća
„Uskrs jest naprosto kršćanski blagdan, … koji je jedinstvo svih slavlja, jer dolazi ne samo da proglasi, nego da obistini, ostvari ovaj novi život, ovo pobožanstvenje, tu ‘koinoniju’, to zajedništvo, povezanost, učešće i jedinstvo s Trojstvenim Bogom. No uvjet je ono što se događa u našem životu i što se zbilo u Kristovu životu: križ. Jedini uvjet za uskrsnuće jest umrijeti. Jedini uvjet da bi se živio zaista kršćanski život jest uskrsnuti. No uskrisuje samo tko umire.“ Raimon PANIKKAR
Na tragu Panikkarove misli o misteriju Uskrsa bitno je dakle reći da bez smrti nema Uskrsnuća; „Tko život svoj nađe izgubit će ga, a tko ga izgubi naći će ga“, kaže Krist. Valja ispravno razumjeti što to u bîti znači. Riječ je o umiranju svih dana, o nošenju životnih tereta, o neprestanom davanju sebe i žrtvovanju za Boga i za druge, ali ne i bez ispravne ljubavi prema samome sebi. Radi se o postupnom, ali korjenitom napuštanju vlastite sebičnosti, svoga ega, tog sitnog ali tako snažnog središta, koje bi sve grabilo za sebe, postavljalo se iznad drugih, koje bi stalno htjelo „imati, znati i moći“, ponašati se kao da je središte svijeta i najviša vrijednost.
A u stvari je samo nezaobilazni suputnik i čovjekov „unutarnji neprijatelj“, s kojim se treba nositi, ali i „surađivati“, uzimati ga u obzir, a ne mu podleći niti se na njega ograničiti. Duhovna bitka, bitka za naše stvarno Uskrsnuće je bitka za oslobođenje od ega. A pobjeda nad egom je najviša radost jer koincidira s rađanjem Kraljevstva Božjeg u nama, sa smrću „staroga čovjeka“ i rastom novoga čovjeka u nama. Kako ističe Panikkar, pashalna duhovnost koju donosi Krist poruka je „savršene radosti… koja nadilazi svaki negativni asketizam, svaki negativni moral, svaki položaj i stajalište puke reakcije, svaku suprotnost… Da netko bude kršćanin nije zapreka biti grješnik… nije ni biti osrednji ili normalan čovjek… nego naprotiv: biti čovjek siromah… Jedini je uvjet: umrijeti, prepustiti se, potpuno se dati da Gospodin čini i raščinja“. Raimon PANIKKAR
Drugom, Kristovom riječju: „Ako zrno ne umre, neće dati ploda“. Bît je ljudskog života da se postupno približava tome da postane jedno (ne jedan!) s Bogom, da uđe u dinamiku božanske kenoze, koja je neprestano davanje i predavanje Oca Sinu i Sina Ocu po Duhu unutar Trojstva, ali i prelijevanje Njegove ljubavi na čovjeka i cijeli kozmos u kojem je Krist, prema riječima Apokalipse, Alfa i Omega.
To je taj vječni i ljudskome umu jedva dohvatljivi, nedostupan misterij velikih „konflagracija“ Svjetlosti u trojstvenome Bogu, u kojima je korijen Velikoga petka i Uskrsa. Krist je dakako došao radi čovjekova spasenja, radi „grješnikâ“ a ne radi „pravednikâ“, za cijelo čovječanstvo, za one koji će u njega povjerovati, kao i za one koji za Njega neće nikada čuti. Ali to predanje, Križ i smrt na neki su način „produžetak“ vječnog „umiranja“ ili samozatajnog, apsolutnog predanja Ljubavi unutar trojstvenog Božanstva. Bez tog pulziranja apsolutnoga Života, bi li bilo Velikoga petka i Uskrsa, Inkarnacije i Uzašašća, čovjekova spasenja i njegova besmrtnog života?
Kozmoteandrijska stvarnost
„Koristim termin kozmoteandrijske intuicije jer cijenim i poštujem kršćansku ortodoksnu tradiciju koja govori o ‘teandrizmu’ kada evocira ‘pobožanstvenje’ čovjeka…; inače teandrizmu kršćanske tradicije dodajem kozmos, jer se dosad kozmos u najmanju ruku zanema- rivao, ako ne već i prezirao, u tim duhovnostima u kojima je materija često bila simbol zla, neautentičnosti ili barem prolaznosti. Zaboravljalo se tijelo, materiju. Teandrizam je onda prečesto bio pobožanstvenje čovjeka kojega se uzimalo kao da je čisti duh, usprkos dogmi o uskrsnuću tijela.“ Raimon PANIKKAR
Ovakvo poimanje duhovnosti i duhovnog života koje ne isključuje ništa nego nastoji težiti k otvorenosti bez ikakvih ograničenja na sličnoj je liniji s njezinim poimanjem kod benediktinca Anselma Grüna. Duhovnost i duhovni život, da bi bili plodni i zdravi, moraju biti cjeloviti i sveobuhvatni. Ne smiju biti jednostrani ili djelomični, nego potpuni i otvoreni cjelokupnoj realnosti.
Autentični duhovni život nije i ne može biti bijeg ikoje vrste nego, naprotiv, uključen u svakodnevicu. No, razumljivo, kao što ne smije „zaobilaziti“ tijelo, smije možda još i manje zaobilaziti psihu, čovjekovu psihološku razinu. To su znali i prema tome postupali već rani crkveni oci, pustinjaci i isposnici. Pogotovo je to prijeko potrebno danas, nakon svih otkrića suvremene psihologije. Kao što je potrebno njegovanje i liječenje tijela, tako je potrebno i poznavanje, uzimanje u obzir i pročišćavanje psihe da bi se napredovalo na drugoj, najvišoj, duhovnoj razini.
Bez uklanjanja nesvjesnosti, kompleksâ, blokada te drugih psihičkih poteškoća i zapreka nema duhovnog napretka. Sva zatvaranja u vlastite iluzije i ograničenja, u bijeg od stvarnosti i susreta s vlastitim egom samo su vrtnja u krugu. Što šira i obuhvatnija perspektiva nameće se na duhovnim putovima već na naravnom planu, a pogotovo na nadnaravnom i milosnom. Ona ide, među ostalim, od Velikoga petka do Uskrsa te, još dalje, do Uzašašća.
Izvori:
Raimon Panikkar, Misterij Uskrsa, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1999.
Raimon Panikkar, La experiencia de Dios. Iconos del misterio, R. P., 1998.
Raimon Panikkar, Entre Dieu et le cosmos, Paris, Albin Michel, 1998.