Doc. dr. sc. Tomislav Kovač: Unutarnja i neprolazna ljepota Crkve

Radostan sam i počašćen što mogu podijeliti nekoliko uvodnih riječi povodom otvaranja ove izložbe fotografija gospodina Dražena Zetića, koja je posvećena katoličkim crkvama u Boki kotorskoj i Crnogorskom primorju.

Autora ove izložbe upoznao sam prije dvadesetak godina, dok je još bio student na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Sjećam se da je već tada bio vrlo angažiran oko Studentskog zbora, studentskog časopisa Spectrum i mnogih drugih inicijativa vezanih uz Fakultet. Tada nisam znao da Dražen Zetić već od srednje škole gaji i posebnu ljubav prema fotografiji. No ta se ljubav odjelotvorila tek 2011. godine, kada je prvi put posjetio Boku kotorsku i odmah se zaljubio u njezinu prirodnu ljepotu, u njezinu dugu i turbulentnu povijest kao i u njezino toplo i ponosno stanovništvo. Od tada Dražen Zetić velik dio svog umjetničkog i društvenog angažmana upravo posvećuje promicanju često zaboravljene kulturne baštine Boke kotorske. Uglavnom to čini dobrovoljno, često u oskudnim uvjetima, ali uvijek s istim žarom kojim nesebično daruje svoje vrijeme i svoje stvaralačke talente.

Od 2011. godine do danas, Dražen Zetić autor je ukupno 16 samostalnih izložbi fotografija, od kojih je 11 posvećenih Boki kotorskoj. Međutim, ova njegova najnovija izložba – naslovljena  Riznica duha jugoistočnog Jadrana – prva je koja je u cijelosti posvećena sakralnim objektima Boke kotorske i Crnogorskog primorja. Konkretno, radi se o trideset fotografija koje prikazuju poznate i manje poznate rimokatoličke crkve, samostane i kapelice na području Kotorske biskupije i Barske nadbiskupije. Paradoksalno, ove crkve koje su većinom ruševne i napuštene ne govore samo o prošlosti, nego možda još više o budućnosti. Međutim, uz neospornu umjetničku i povijesno-dokumentarnu vrijednost, ova izložba sa sobom također nosi poticajnu teološku i ekumensku poruku.

Iz umjetničke perspektive svaka od izloženih fotografija ima svojstvenu ljepotu i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Neke su crkve fotografirane cijele, no, Zetić radije ih prikazuje kroz njihove detalje. Glavna razdoblja crkvene arhitekture su ovdje zabilježena: od romanike i gotike do renesanse i baroka, u južnojadranskoj inačici. Posebno se divimo očaravajućem prirodnom ambijentu u kojemu su te crkve smještene, čudesnom spoju neba i zemlje, kopna i mora, planina i šuma, kamena i života…

Detalji crkava koje izlaže Zetić vrlo su sugestivni i simbolični: pročelja, vrata ili krovovi pokriveni divljom travom, zvona, kamene rozete i druge ornamente itd. Posebno je dojmljiva fotografija zahrđalog zidnog sata koji kao da ukazuje da – ako vrijeme u ljudskoj povijesti ima svoj konac, vječnost nema kraja. Čudesna simbioza koja na nekim fotografijama izbija između prikazane crkve i njezinog ambijenta gotovo podsjeća na impresionističke slike: primjerice, fotografija crkve svetog Jurja u Špiljarima ili zvonik crkvice Svete Ane u Gornjem Stolivu (Tivat). Fotografije su neobično prirodne, tehnički minimalno obrađivane, kako bi zabilježeni prizor bio što sličniji izvorniku i neposrednom doživljaju samog fotografa.

Međutim, najveća vrijednost Zetićevih fotografijā možda je u tome što nas svaka na svoj način poziva da se na trenutak zaustavimo, da „uđemo“ u njezin svijet i u tišini je kontempliramo. U tom smislu, ove fotografije ne prikazuju samo crkve izvana, kao arhitektonske spomenike, nego nam jednako tako dočaravaju što je zapravo crkva iznutra, a to je prije svega sveti prostor u kojem na otajstven način obitava i progovara Bog. Jer istinska ljepota svake crkve nalazi se najprije u njezinoj unutrašnjosti, ispunjenoj snažnom i preobražavajućom Božjom prisutnošću. Tragovi ove Božje prisutnosti nikada ne iščezavaju, pa ni onda kada građevina podliježe nedaćama vremena i povijesti. Crkva, naime, nije kuća sagrađena na pijesku, nego Božji dom učvršćen na stijeni i kojeg prirodne ili ljudske neprilike, kako kaže Isus, ne mogu uništiti (usp. Lk 6,47-49; Mt 7,24-27). Ove prekrasne crkve građene na stijenama Boke kotorske to potvrđuju: iako su neke od njih ruševne i podlegle koroziji vremena, one isto tako podsjećaju da je Kristova crkva još uvijek živa i da nastavlja putovati prema eshatološkoj dovršenosti. Puno je mistike i poetike koncentrirano na ovim fotografijama, uostalom, kao i u nježnim i intimnim nazivima koje im je dao njihov autor.

Uz umjetničku i teološku vrijednost ove izložbe, treba također ukazati na njezin važan povijesni, međukulturalni i ekumenski značaj. Sakralni objekti koji su ovdje zabilježeni svjedoče o stoljetnoj prisutnosti Katoličke crkve i hrvatskoga naroda na prostorima južnoga Jadrana. To je posebno važno istaknuti u današnje vrijeme kada postoje ideološke tendencije koje tu prisutnost nastoje prikriti ili omalovažiti. Boka kotorska naime je i hrvatska Boka, u kojoj su stoljećima hrvatski žitelji živjeli i svjedočili svoju katoličku vjeru i vjernost Katoličkoj crkvi. Oni su na svojstven način pridonijeli razvoju tih krajeva, a mnogi od njih i puno šire. O tome posebno svjedoče brojni sveci i blaženici Boke kotorske, među kojima izdvajamo svetog Bogdana Leopolda Mandića i blaženu Ozanu kotorsku, čije spomendane obilježavamo upravo ovih dana.  

No, isto tako, Boku kotorsku i južni Jadran treba vrednovati kao susretište različitih kultura i vjeroispovijesti. Na ovom relativno malom prostoru stoljećima su se dodirivali zapadna, srednja i južna Europa, zajedno sa Sredozemljem, Rimsko i Bizantsko Carstvo, latinsko, grčko i ćirilično kršćanstvo, a ni islam nije daleko. Odatle značaj ekumenizma koji se na ovim prostorima više ili manje prirodno živio stoljećima, a još je važniji onaj ekumenizam koji kršćani trebaju i dalje graditi. Kako je govorio sveti Ivan Pavao II., katoličanstvo i pravoslavlje dva su plućna krila kojim diše jedna jedina Kristova crkva. Mogli bismo dodati da Crkva zdravo diše samo onda kada predano i bezuvjetno služi Bogu i čovjeku, te kada je sposobna nadići opasnosti vrebajućih nacionalizama i ideoloških manipulacija.

Na temelju svega rečenoga, ova izložba – nakon što je skoro tri tjedna bila postavljena u prostorijama Hrvatskog katoličkog sveučilišta – nije mogla naći bolje mjesto negoli u ovoj zagrebačkog župi posvećenoj najpoznatijem hrvatskom svecu, Leopoldu Mandiću, poniznom ali znamenitom Bokelju rođenom u Herceg Novom i snažnom zagovorniku crkvenoga jedinstva, čiji spomendan slavimo ovaj četvrtak, 12. svibnja.

Na kraju, želio bih od srca čestitati Draženu Zetiću za ovu doista bogatu – duhom ispunjenu – izložbu. Zahvaljujem također profesoru Roku Mišetiću, prorektoru na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, što je uvelike pridonio ostvarivanju ove izložbe. Hvala i velečasnom Željku Lovriću što je velikodušno otvorio vrata svoje župe i pristao biti domaćin ovim prekrasnim fotografijama.

Dozvolite mi još samo reći da se izložene fotografije mogu kupiti i tako podržati rad njihovog autora. Pozivam također da konzultirate web stranicu koju uređuje Dražen Zetić i koja nosi naslov: Biram dobro. Autoru ove izložbe želimo Božji blagoslov i puno uspjeha u daljnjem stvaralaštvu!

Doc. dr. sc. Tomislav Kovač

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu