Tomislav Ivančić: Kršćanstvo je sloboda
Tko uzima svoj križ, ide za mnom.“ Ide za Isusom! Dakle, ne uzeti križ i ići umrijeti, nego ići za njim. A kamo za njim?
Nije patnja, jer patnju imamo i bez kršćanstva.
Nije Isus došao da donese patnju. On dolazi osloboditi nas. On nas uvodi u novi svijet u kojem je moguće biti velik. On je temeljni lijek za naše boli i patnje.
Ako se pitamo konkretno što to znači, onda je važno u svom životu ne govoriti:
„Gospodine, prihvaćam svoje patnje“, nego treba reći: „Gospodine, uđi u moju patnju. Uđi u moju svađu sa mojim susjedom, s mojim mužem, s mojom djecom. Gospodine, uđi u moju bol od bolesti, koja me je zahvatila. Dođi, Gospodine, i pomozi mi!”
Treba najprije priznati da patiš. Da te bol razara i da je neizdrživa. Trebaš vapiti, vikati za pomoć. Prihvatiti patnju ne znači ići kao Isus i nositi križ. On je naše križeve uzeo, on je svu našu patnju uzeo, svu našu bol. Sve ono nečisto, otrovno i neljudsko, odvratno, uzeo je na sebe. To je prikovao na križ.
Hoću li naći Isusa, moram priznati svoju patnju. Ne kažem prihvatiti, nego priznati. Jer, kad kažem:
„Prihvaćam!“ ljudi pogrešno shvaćaju i misle da moram uzeti svoj križ i onda citiraju onu rečenicu: „Tko ne uzme svoj križ, ne može biti moj učenik.“ Ali dalje piše: „Tko uzima svoj križ, ide za mnom.“ Ide za Isusom! Dakle, ne uzeti križ i ići umrijeti, nego ići za njim. A kamo za njim? Zna se što dođe iza Velikog petka – Uskrs!
(Minuta za tebe)