Kraljevina Jugoslavija: Atentat na Hrvate

Centralizam koji je nametnuo Beograd osjećao se posvuda, u svim sferama društveno-političkoga života i izazivao je otpor onih političkih snaga koje su se protivile takvoj politici. U Hrvatskoj su početkom dvadesetih godina 20. stoljeća Stjepan Radić i njegova Hrvatska pučka seljačka stranka bili u oštroj opoziciji beogradskom režimu od kojega su tražili odustajanje od dosadašnje politike i uvođenje republikanskoga uređenja države.

Radićeva pobuna

Radić je kao najpopularniji političar među Hrvatima u svibnju 1921. objavio prosvjedno „Javno pismo republikanske zastupničke većine Banske Hrvatske” u kojem zastupnici iz njegove stranke upozoravaju na praksu nadglasavanja u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Jugoslavije. Prigovaraju kako središnja vlast u Beogradu ne priznaje Hrvatsku kao poseban entitet ni Hrvate kao poseban narod te da u takvom ozračju nijedan hrvatski zastupnik nema minimum uvjeta za normalno obavljanje svoje funkcije. Radić je, zatim, zajedno s drugim hrvatskim političkim strankama (Hrvatska stranka prava i Hrvatska zajednica), napustio Ustavotvornu skupštinu i osnovao Hrvatski blok koji je, prosvjedujući protiv beogradskoga centralizma, zanijekao pravo Ustavotvornoj skupštini da donosi zakone i ustavne uredbe koji bi vrijedili za Hrvatsku. Na čelo Hrvatskoga bloka stao je upravo Radić koji je početkom 1922. godine napisao Memorandum međunarodnoj zajednici u kojemu opisuje težak položaj Hrvata unutar Kraljevine SHS koja provodi „balkanizaciju Hrvatske”. Time je došlo do internacionalizacije hrvatskoga pitanja. Radić i drugi potpisnici ovoga memoranduma žale se kako srpski političari „nemaju nikakve svijesti o dvjema glavnim europskim idejama – o miru, voljnom, a ne nametnutom, te o pravnom poretku, a ne nasilju. […] U Hrvatskoj su inaugurirali jednu hrvatoždersku politiku pod etiketom jugoslavenskog narodnog jedinstva. To je politika čiji je glavni i očigledni cilj da prosto i čisto uništi etnički narod Hrvatske”.

Zbog ovih aktivnosti Radić je postajao sve popularnijim među Hrvatima i ostalim protivnicima beogradskoga centralizma. Bio je uvjereni republikanac i iznimno karizmatičan političar. Na izborima 1923. njegova je stranka dobila dvostruko više glasova nego 1922. Radić je ostao pri odluci da ne sudjeluje dalje na sjednicama parlamenta u Beogradu. Na taj je način olakšao posao svom glavnom političkom suparniku, vođi Radikalne narodne stranke Pašiću koji je sad mogao neometano vladati raspolažući relativnom većinom zastupničkih glasova. Radića je ovo suprotstavljanje unitarističkom konceptu države sa srpskom hegemonijom stajalo nekoliko uhićenja, a na kraju i atentata u beogradskoj skupštini.

No s druge strane donijelo mu je i sve veću popularnost među Hrvatima. Uhićenje Stjepana Radića u ovakvim napetim okolnostima samo je produbljivalo sukob između Srba i Hrvata do te mjere da se Pašić morao vratiti nekoliko koraka unatrag i započeti pregovore koji će dovesti 1925. do formiranja neuobičajene vladajuće koalicije između radikala i seljaka u kojoj su ovi drugi morali odustati od propagiranja republikanske opcije uređenja države. Naime Beograd je protiv Radića i cjelokupnoga vodstva HRSS-a pokrenuo krivični postupak na osnovi Zakona o zaštiti države i zbog učlanjenja u Seljačku internacionalu koja je bila pod utjecajem komunista. Radić je zatvoren, a vlast se nadala kako će to oslabiti njegovu stranku na izborima. No dogodilo se upravo obrnuto te su i Beograd i sam Radić počeli tražiti neko kompromisno rješenje. Radić je zbog toga pušten iz zatvora. Događa se potom i prilično neuobičajen obrat kada Stjepanov sinovac Pavle Radić u beogradskoj skupštini krajem ožujka 1925. godine čita izjavu kojom HRSS priznaje dinastiju Karađorđevića i Vidovdanski ustav, te da ova stranka iz svojega naziva ispušta republikansku oznaku čime postaje Hrvatska seljačka stranka (HSS). HSS zatim ulazi u koaliciju s radikalima u sljedećim četirima vladama od srpnja 1925. do siječnja 1927., a sam Radić je bio ministar obrazovanja od studenoga 1925. do travnja 1926. No savez između HSS-a i radikala bio je zapravo brak iz interesa i nije imao izgleda da uspije na dulje staze. Radić je doduše sudjelovao u radu Vlade, ali nije propuštao da i dalje kritizira neke poteze Beograda.

Seljačko-demokratska koalicija

Stabilnost državne vlasti nije postignuta jer su uvijek iznova na vidjelo izlazili stari problemi i napetosti tako da se nakon Pašićeve smrti ova koalicija jednostavno raspala. Tada se međutim događa još jedan dodatni obrat i zbližavanje Radića i Pribićevića, odnosno Hrvata i Srba iz Hrvatske koji su se prvi put našli ujedinjeni u sve oštrijoj polemici protiv korupcije i centralizma Beograda. HSS i Stjepan Radić dobivaju tako neočekivanoga saveznika – Svetozara Pribićevića i njegovu Samostalnu demokratsku stranku koja je predstavljala većinu Srba u Hrvatskoj. Pribićević je počeo shvaćati kako je politika beogradskoga režima u prethodnim godinama, a u čemu je i sam vrlo aktivno sudjelovao, dovela zemlju na rub raspada. Posebno je u težak položaj dovela prečanske Srbe – kako je govorio – gurajući ih u konstantan sukob s Hrvatima i muslimanima: „Nakon devet godina strastvenoga djelovanja u državnom vrhu i u dvorskoj kamarili, S. Pribićević je došao do spoznaje da je politika beogradskog režima, dakle i on osobno, dovela zemlju na rub raspada, a posebno u težak položaj Srbe-prečane koji su odigrali glavnu ulogu u priključenju BiH, Hrvatske i Vojvodine Jugoslaviji, a zatim ih je Srbija antagonizirala protiv nesrpskih naroda s kojima stoljećima žive zajedno. Nema sumnje da je Pribićević shvatio da beogradski režim ugrožava i opstanak Jugoslavije koja je za njega vrhunska vrijednost. Politički savez Hrvatske seljačke stranke i Samostalne demokratske stranke stvoren potpisom vođa tih stranaka, Radića i Pribićevića, nazvan je Seljačko-demokratska koalicija.” (D. Bilandžić).

Pribićević tako ulazi u politički savez sa Stjepanom Radićem iako mu je ovaj već 20 godina bio ljuti politički protivnik. Potkraj 1927. njih dvojica stvaraju Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK) s ciljem transformacije države u duhu parlamentarizma, demokracije i ravnopravnosti. Prečanski Srbi bili su protiv ovakve politike Beograda ne iz nacionalnih nego iz ekonomskih i drugih razloga jer je ovakva politika kočila razvoj normalnoga života. Polarizacija između Zagreba i Beograda naglasila je podjelu zemlje na sjeverozapadni, ekonomski plodniji dio i Srbiju u kojoj je bila koncentrirana administrativna vlast, ali je bila ekonomski zaostaliji dio države. U takvom okružju snažnih suprotstavljanja koja su s vremenom postajala sve nasilnija, Puniša Račić, član Srpske radikalne stranke, 20. lipnja 1928. u beogradskoj skupštini vadi pištolj i puca na klupe u kojima sjede hrvatski zastupnici. Pri tome ubija Pavla Radića  i Đuru Basaričeka, a teško ranjava Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića. Kriza u državi doseže vrhunac: iako je kralj uspio spriječiti da tenzije prerastu u nekontrolirano nasilje, ništa nije učinio da ublaži hrvatski gnjev. Puniši Račiću izrečena je prilično blaga kazna. Stjepan Radić umro je u kolovozu 1928., a veliki broj ljudi na njegovu pogrebu pokazalo je koliko je duboka bila kriza u državi i kakvi su bili loši međunacionalni odnosi između Hrvata i Srba. Radićev pogreb pretvorio se u veliki prosvjed cijeloga jednog naroda protiv srpskoga hegemonizma i bio je jasan pokazatelj velikoga raskola koji je vladao između Zagreba i Beograda. Ivan Meštrović je izjavio kako je „hitac ispaljen na Radića bio stvarno namijenjen hrvatskom narodu”.

Autor: Fra Petar Jeleč

Izvor: Svjetlo riječi