„Starac i more” – roman koji slavi život

Priča prati udovca Santiaga koji je živio sam. Lovio je ribu u društvu dječaka, kojeg je starac naučio vještini ribolova i koji je s njim plovio otkad je mogao hodati.

Jednog dana dogodilo se to da starac danima nije imao sreće s lovom, pa su roditelji dječaka ukrcali na drugi čamac – onaj kojeg nije pratila loša sreća. I tako je starac taj put otplovio sam prema dubinama. Tek nakon mnogo sati boravka na moru, silk je povuklo nešto snažno i veliko. U svojim pokušajima da se izbori sa plijenom, shvatio je da se radi o toliko velikoj ribi kakvu do tada još nikada nije susreo. Razmišljao je kako je potrebno strpljenje i preciznost da se takvo stvorenje uhvati. Svu snagu i svaki djelić mudrosti upotrijebio je da nadmaši ovo ogromno i lijepo stvorenje. Sati su prolazili, sunce je počelo zalaziti, a riba je Santiagov čamac vukla sve dalje. Silk mu je rezao ruke i povlačio ramena i leđa dok je pokušavao obuzdati zvijer. U jednom trenutku, riba je izbila na površinu i skočila prema nebu otkrivajući se kao veličanstvena i nevjerojatno velika sabljarka.

Dan se pretvorio u noć pa noć ponovno u dan, a Santiago se i dalje borio sa ribom, iako je sve više slabio. Kada ju je konačno savladao već je svanuo treći dan. Ulovljenu masivnu sabljarku vezao je za čamac i uputio se kući. Pri povratku, iscrpljeni Santiago se borio sa žeđi koja ga je bacala u delirij, a krv upecane ribe tekla je iza čamca kojeg su napadali morski psi. U borbi s morskim psima izgubio je svoj alat, ali i svoj plijen od kojeg više nije ostalo ništa više nego kostur s utrobom. Vratio se kući i umoran se sručio na krevet. Tražeći starca, dječak ga je pronašao u dubokom snu. Plakao je gledajući u starčeve poderane ruke dok su drugi ribari mjerili neviđeno veliku lešinu još uvijek pričvršćenu za čamac.

U djelu je starac beznačajan u očima svih, osim u očima vjernog dječaka. Njegove oči, koje Hemingway opisuje da su „iste boje kao more”, vidjele su stvari drugačije. Pisac Hilaire Belloc jednom je opisao takve oči kod pastira kojeg je susreo u blizini sela Findon: „[On] je imao u svojim očima ono podsjećanje na horizonte koje oči pastira i planinara čini drugačijima od očiju drugih ljudi.” Kroz te iste oči, starac je vidio duboko more i visoko nebo, veličanstvenu sabljarku i prijeteće morske pse i ostao nepokolebljiv u svojoj vjeri i odlučnosti. A kada je opustošenu ljušturu svoje nagrade dovukao do obale, utjelovio je duh besmrtnih riječi Theodore Roosevelta: „Zasluge pripadaju čovjeku koji je bio u areni, onome koji na licu ima prašinu, znoj i krv, onome koji se hrabro bori, koji griješi, koji neprestano podbacuje; jer nema pokušaja bez greške i manjkavosti; onome koji zaista teži tome da nešto učini; koji je pun entuzijazma, velike predanosti, onome koji se troši za vrijedan cilj, onome tko, u najboljem slučaju, doživi trijumf velikog dostignuća i tko, u najgorem slučaju, razumije da, ako podbaci, barem zna da je podbacio pokušavajući, tako da njegovo mjesto nikada neće biti uz hladne i plašljive duše koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz.”